Uz Svećeničku godinu:don Ilija Drmić,svećenik i pisac

Uz Svećeničku godinu: Don Ilija Drmić, svećenik i pisac

Svećenik Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije, župnik u Vinici, don Ilija Drmić rođen je 1. listopada 1954. u selu Dobrićima, koje je u sastavu župe Grabovice u Buškom blatu. »Mome pokojnom ocu ime je Grgo, a majci Marija rođ. Gale. Osim mene, najstarijega sina, moji su roditelji rodili i odgojili još šestero djece, koji su se poudali i poženili. Dva su mi brata pokojna, jedan je umro kao djetešce a drugi je bio oženjen. Osnovno školovanje završio sam u Grabovici i Prisoju, srednje u Zagrebu na Šalati. Nakon završene gimnazije otišao sam na služenje vojnoga roka, gdje sam zbog govora o Stepincu, da je svetac a ne zločinac, osuđen 15 mjeseci strogoga zatvora (1975-1977). Teologiju i filozofiju učio sam u Sarajevu i Zagrebu. Za svećenika sam zaređen 1982. u mostarskoj katedrali. Nakon četiri godine pastoralnoga i novinarskoga rada u Mostaru otišao sam na studij hrvatskoga jezika i književnost, najprije godinu dana u Sarajevo, a potom u Zagreb.«

Učitelj obarao ministrante u školi

Svećenik Drmić bio je kapelan u mostarskoj katedralnoj župi i župni upravitelj u župi sv. Marka u Cimu i u Crnču, a sada je župnik u župi Rođenja Marijina u Vinici. Uz to, radio je u uredništvu lista »Crkva na kamenu«, zatim u Katoličkom informativnom uredu, kao profesor na Teološkom institutu u Mostaru. Vrlo je aktivan na kulturnom području, osobito one publicističke prirode, te radi kao predavač studentima hrvatskoga jezika i drugih sličnih predmeta. Objelodanio je više knjiga, među kojima: »Povijest župe Grabovice«, »Hercegovina moja nepokorena«, »Pobijediti rat«, »Odgojem obnova«, »Radosni navjestitelj evanđelja« (zbornik o don Petru Vuletiću Šjoru) i druge.

Pisac, profesor i lektor Drmić ističe da se školovao na više mjesta, te da mu je najteže bilo u osnovnoj školi u Grabovici, jer je bio jedan učitelj koji je imao nepedagoški stil u svome djelovanju, a to je odgovaralo ondašnjim standardima u komunističkom razdoblju. »Učenike koji su više naginjali vjeronauku i ministriranju on je slabije gledao, čak nas je i oborio u jednome razredu, te smo ga morali ponavljati. Ostao sam mu zahvalnim i za to jer, kad me je jednom pitao u svezi s tim, odgovorio sam mu da je i to bilo u Božjoj providnosti. No, i kasnije sam imao još jedan pad ili kušnju, a to je suđenje na Vojnom sudu u Sarajevu na kraju vojnoga roka. Sve je išlo u tom pravcu da se okanim svećeništva i da studiram nešto drugo. Međutim, ni u jednom trenutku nisam pomislio na odustajanje. Posve sam uvjeren da me je kardinal Alojzije Stepinac vodio i zagovarao kod Boga jer sam kao završeni osmoškolac i svećenički kandidat njegovu sliku prenio 1970. godine iz Rima kući unatoč govoru da je to opasno unijeti u ondašnju komunističku državu. U njedrima sam je prenio preko granice, a nakon završetka gimnazije na Šalati u Zagrebu otišao sam na služenje ondašnjega vojnog roka u Brčko, te sam na kraju toga služenja 1975. godine odveden na suđenje upravo radi svojih stavova i obrana Stepinca među vojnicima. Rekao sam da je Stepinac svetac, da ga kao sveca štuje hrvatski narod i da sam svaki put kad bih izišao u grad Zagreb odlazio na Stepinčev grob gdje sam se molio za uspjeh u životu, a posebice u svome pozivu. Čuvši te iste riječi na suđenju, moj tužitelj je lupio o stol enciklopedijom iz koje je pročitao što piše o Stepincu i predložio da se napiše dodatak optužnici zbog te izjave, a pogotovo zbog odgovora na sučevo pitanje o tome što sam radio neposredno prije suđenja, koji je glasio: 'Molio sam se svetome Alojziju Stepincu da ne bih ovdje na ovome sudištu rekao da je on zločinac.' Osobno nisam vješt ni u kakvim oblicima diplomacije, gdje u umijeće komunikacije ulazi i skrivanje ili neiskazivanje istine u danim trenucima, nego sam bio posve otvoren i iskren tada nakon zatvora i kad je komunizam pao zahvaljujući mnogim užasnim patnjama Hrvata po raznim zatvorima u bivšoj državi. Bilo je vrlo mnogo straha, ali nikada nisam u sebi pomislio da ću izgubiti, ja mali čovjek i svećenik, stvarnu i latentnu bitku s komunističkim režimom. Upravo u tome zahvaljujem bl. Stepincu koji me je zagovarao kod Boga. U ozračju priprema za proglašenje Stepinca blaženim kardinal Franjo Kuharić u propovijedi na Stepinčevo te godine citirao je mnoge odlomke iz moga intervjua koji je objavljen u 'Crkvi na kamenu' zahvaljujući našem biskupu Ratku Periću s naslovom 'Zbog Stepinca - Zenica'.«

Granica je dodatna patnja istom narodu

Župnik Drmić upravlja župom Vinica koja je na granici s Republikom Hrvatskom i koja je raseljena. »Hrvatski narod odavno se seli iz ovih naših bosanskih i humskih prostora. Postoje tri razloga seobama: politički, gospodarski i pomodarski. Neprimjerene politike postupno i polako raspršile su nas Hrvate diljem Europe i svijeta, a mnoge je val seobe doveo i zaustavio na nekom od predivnih hrvatskih prostora. Iz Vinice, koja se naslanja na Studence i Aržano, oba poznata mjesta, nekoć je bilo 4.000 Hrvata, a danas ih je 400. Najvećim dijelom obitavaju mjesta i gradove današnje Republike Hrvatske, a ima i izvan granica Hrvatske u više europskih i svjetskih metropola. Moj trud ide u tom pravcu da ih podsjetim na rodni kraj u kojem smo podigli prošle godine kameni spomenik u čast 162 poginula Hrvata iz Vinice u Drugom svjetskom ratu i 15 stradalih u Domovinskome ratu. Tu je još urađen Trg glagoljaša, zatim kameni Gospin kip, konzervirana je srednjovjekovna crkva, uređuje se stari župni dvor za zavičajni muzej i galeriju, a bivša turska stražarnica, čija nas povijest povezuje s onom našom glasovitom Hasanaginicom, dozivlje nam u svijest tužnu našu priču u kojoj su fijuci bičeva teške točke svakoj našoj izgovorenoj i neizgovorenoj rečenici. Unatoč tome što smo patili, nekako i danas nam je patnja u duši i srcu jer smo omeđeni granicom i s dva malogranična prijelaza, te nam nije lako komunicirati s braćom na drugoj strani, kao ni njima s nama. A tu je pokraj granice spomenik u čast poginulima za Hrvatsku i spomenik u čast onima koji su njegovali hrvatski jezik, pismo i kulturu i bili smo i jesmo sinovi istoga naroda.«

Svećenik mora potaknuti mlade na povratak

O ulozi svećenika u manjim mjestima župnik Drmić kaže: »Svećenik u ovakvim župama mora raditi trostruko više da se ne bi izgubio u monotoniji sela koja može zavladati tijekom cijele godine. Stoga, valja upregnuti sve intelektualne sile da bi se vratila živost u naša sela gradnjom i obnovom, te primjerenim crkvenim pastoralom ne ispuštajući ništa što se obavlja i u većim župama. Oni koji su se odselili iz ovih krajeva, bez obzira na razloge, pokazuju volju za ovim svojim zavičajem i mnogima od njih nije teško investirati u njegov razvoj. Crkva je potrebna i u selu i u gradu, jer ona unosi u život novi duh, podsjeća na život s onu stranu ovoga svijeta, razvija oblike duhovnosti i vježba za izdržljivost u svemu, a posebice u ljudskosti, te braku, obitelji, svećeništvu, redovništvu.

Svećenik je Božji glas u narodu, on je pokretač novih načina života u Bogu, tumač života i smrti, onaj koji u ime Kristovo oprašta grijehe i slavi misna slavlja. Jednostavno rečeno, svećenik je sinteza života i misaoni iskaz svega što se događa. Bog će sebi pronaći takvih svećenika koji će postojati u ovome svijetu kao znakovi Božji, te iako i sami mogu biti zgužvani kao papirnata novčanica, oni su opet nenadoknadiva i nezamjenjiva vrijednost pomoću kojih se penjemo do neba«, svjedoči župnik Drmić.

Vlado Čutura
Glas Koncila