Starine kotara županjačkog (1894.)

1894.

Radimskẏ, Vaclav; Starine kotara županjačkog u Bosni, u: Glasnik Zemaljskog Muzeja, Sarajevo, 1894. (283—319)

Starine kotara županjačkog u Bosni.

Priopćio
rudarski satnik V. Radimskẏ.

Kada sam godine 1891. govorio o prehistoričkim i rimskim razvalinama i gragjevinama u poriječju Sane¹, obećao sam pri kraju, da ću opisati drugi jedan kraj, u kome se ostanci iz prehistoričkog doba u mnogo većoj množini nahode nego iz rimskog doba, te sam pri tome imao na umu županjački kraj, gdje sam prigodom montansko-geološkog ispitivanja našao čitavo čislo nasutih gradina.

¹ "Glasnik" 1891., str. 431 i d. "Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina" 1893., I., str. 203 i d.

Megjutim je gragjevni savjetnik Ballif u svome djelu o rimskim cestama² opisao čitavu mrežu rimskih cesta u današnjem županjačkom kotaru, pa kad sam jednom prilikom god. 1892. onamo došao, naišao sam i na više tragova rimskih naseobina i utvrda, ali je ipak množina prehistoričkih gragjevnih ostanaka u onome kraju bila daleko viša od rimskih.

² "Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina", Beč 1893.

Najznamenitiji je dio županjačkog kotara Duvanjsko polje, kome u sjevernom dijelu leži grad Županjac ili Duvno.

To polje, visoko 860—900 m nad morem, ima od Han-Marijana do Mesihovine sjeverojužnu dužinu od 20 km, a od Mandinog sela do Kovača ima najveću istočno-zapadnu širinu od 9 km.

Megju Mandinim selom i Kongorom odvaja se jugoistočno prama Lipi od toga polja pobočna dolina, koja je duga oko 4 km i ima poprečnu širinu od 2 km po prilici. Druga pobočna gotovo trouglasta dolina prostire se izmegju Kovača i Kola prama sjeverozapadu u dužini od 5 ½ km, pa se zašiljuje na zapadu od Stipanića pri dnu važnoga prijemeta Prevale (Privale).

Dio stare rimske ceste na Privali

To veliko polje protječe Šuica, koja dolazi sa sjevera, te se od prilike nasred polja savija u luk prama zapadu, kod sela se Kovača gubi u ponoru, te iza podzemnog toka od nešto više nego 5 km kod sela Vrela opet izbija na dvor, za tim pod imenom Ričine protječe Buško blato, te se opet gubi blizu sela Ljeskovače (Liskovače) u više ponora.◊

Prije rečenog svog zavoja prama zapadu prima Šuica potok Drinu, koja joj pritječe od juga. Za velike ljetne suše ostaju od Šuice samo mjestimice lokve, dok potok Drina i druge pritočice u ljetu većinom sasvim presuše.

Srednje, dublje partije Duvanjskog polja redovno su od jeseni do proljeća močvaraste, pa se za to upotrebljuju samo kao livade i pašnjaci, dok se poviši okrajci obragjuju kao njive. To je ujedno uzrokom, što srednji kraj polja nije naseljen, već su sva mjesta u okolo s kraja nanizana, kako je to po množini nasutih gradina vec u prehistoričko doba◊ bilo i kako se to po ostalim poljima krša, kao n. pr. uz Buško blato ili uz Ševarevo blato kod Livna takogjer i danas može vidjeti.

Preko spomenutog već klanca Prevale dolazi se na drugo veće polje, Buško blato, visoko oko 700 m nad morem, koje je južni produžak prostranog Livanjskog polja i kome južni dio još pripada županjačkom kotaru. Prilike Buškog blata sasvim su slične onima u Duvanjskom polju, s tom samo razlikom, što je blato u jesensko i zimsko doba sasvim poplavljeno, pa s toga razloga manje vrijedi za usjeve nego za livade.

Manjih polja ima još kod Vinice na jugu Buškog blata, kod Roškog polja istočno od Vinice i kod Vira južno od Roškog polja. Ostalo zemljište u kotaru veoma je krševit gorski kraj, koji je vrlo slabo naseljen, ali ima divnih pašnjaka za stoku tako, da je stočarstvo i danas tamošnjem žiteljstvu glavnim izvorom privrede. To zemljište mora megjutim da je već u doba rimskog gospodstva bilo tako krševito, jer mnoge usječene kolotečine rimskih cesta leže na visini današnje površine onog zemljišta.

Pošto smo barem u glavnim crtežima, upoznali zemljište županjačkog kotara, hoću da pomoćju pridane ovdje pregledne karte, slika 1., u kratko opišem ostanke iz drevnog doba, za koje sam saznao. U pogledu te karte primjećujem samo, da su u njoj nasute gradine označene crno s običnim znakom za trgjave, dok su rimski ostanci običnim znamenjima crveno označeni.

A. Ostanci iz prehistoričkih vremena.

Kada se od sjevera primičemo Duvanjskom polju, vigjamo još u klancu Šuičinom sjeverno od sela Mokronoge dvije nasute gradine, megju kojima u dubokom jarku rečeni potok onamo skreće. Veća od njih, nazvana Velika gradina, leži na lijevoj obali Šuice i sastoji od poprečnoga nasipa, koji gotovo trouglast, odregjenim klisurama ogragjen zaravanak zatvara od ravnog zemljišta, koje se sjeverno iza njega prostire.

Kako pridana ovdje slika 2. pokazuje, uzdiže se taj nasip u sredini poput gromile, te se s obje strane spušta prama strmim obroncima. Od istoka prama zapadu dug je 45 m, u sredini je s polja 4 m, iznutra pak 6 m visok, te mu je ovdje temelj od sjevera k jugu širok 22 m. Oko spoljašnog sjevernog podnožja nasipa prostire se u sploštenom luku od jednog kraja hrida do drugog 62 m dug, nizak nasip, kome je visina 1 m, a temelj 3 m širok; udaljen je za 1.5 m od podnožja velikog nasipa. S istoka, juga i zapada samo odronjenim klisurama zaštićen zaravanak lagano se spušta k jugu, te je od podnožja nasipovog od južnog svog rta dug 53 m.◊

Spram toga iza Šuičinog klanca ima na desnoj obali posve slična, manja nasuta gradina, Mala gradina, u koje je zaravanak na jednome kuku s jugozapadne strane zatvoren poprečnim 3 m visokim nasipom, koji se u dužini od 30 m po prilici prostire od jednog kraja do drugog. Kako nasipi, tako i ogragjene površine obiju gradina zasute su velikom množinom, rukom gragjenih, ilovastih rbina.

Najposlije valja još spomenuti dvije gomile nedaleko od Velike gradine, koje stoje istočno kraj županjačke ceste u Šuicu.

Kada se sad obrnemo od Mokronoga na jugoistok prama kratkoj i uskoj pobočnoj dolini kod Eminovog sela, onda na sjeverozapadu na brdu Orlovcu vidimo veliku kamenitu gromilu, a zapadno od tog sela na jednom kuku vidimo nasutu gradinu Buhovsku gradinu. Ta četverouglasta gradina s jednostavnim, zatvorenim nasipom, duga je oko 45 m i široka 30 m. U nutrašnjosti nasipa vigjaju se mnoge ilovaste rbine od posuda, gragjenih prostom rukom, ali ima i lijepom zidanih temelja i rasutih komada klaka. Lijep tih zidina nije doduše izmiješan ciglom, a isto tako nijesam ja ovuda našao na povržini komada rimske opeke niti rbina od ilovastih posuda, ali te zidine ipak smatram rimskima, pa će biti, da su Rimljani prijašnju nasutu gradinu zapremili radi zaštite svoje naseobine kod Eminovog sela, o kojoj ćemo kasnije još govoriti.

Ako se otuda vratimo u Duvanjsko polje, te pogjemo putem prama Županjcu, to ćemo tik pred gradom naići na nasutu Selimovića gradinu, koja zapadno uz cestu leži u ravnici.

Slika 3. prikazuje nam pogled, a slika 4. tlocrt i dva presjeka te prehistoričke gragjevine, koja je smještena na vrlo niskoj uzvisini u ravnici. Pogled, slika 3., nacrtan je s istočne strane, pa se u zatku slike vidi i Gradina kod gaja, o kojoj će kasnije biti govor. Nasuta je gradina eliptična s jednostavnim nasipom, koga je na istočnoj strani djelomice nestalo. Na zapadnoj strani kao na najvišjoj tački uzdiže se nasip u dužini od 24 m na način gromile do spoljašne visine od 8 m i do nutarnje visine od 11.6 m, pri širini temelja od 47.8 m. Od gromile prostire se nasip na obje strane, bivajući na sjevernoj strani sve niži,◊ u dužini od 88 m, a na južnoj i istočnoj strani u dužini od 118 m. Sva je gragjevina od zemlje i od neogenog lapora iz onog kraja, te nam prikazuje ogromnu radnju od nasutih okruglim brojem 41.000 m³. Ogragjeni zaravanak od 81 m istočnozapadne dužine i 50 m sjeverojužne širine◊ spušta se blago prama istoku, te je, kao i pristranci gromilâ, zasut množinom rbina ilovastih posuda, gragjenih prostom rukom, megju kojima ima i ulomaka od žrvnjeva.

Druga gradina, Gradina kod gaja, sjela je zapadno od grada Županjca na brdu, koje doduše nije strmo ali dominira. Pogled na tu zanimljivu gradinu sa sjeveroistočne strane prikazuje priklopljena ovdje slika 5., a tlocrt joj i presjeke slika 6.

Na zapadnoj je strane nasip i ovdje na način gromile uzvišen, te se od ove gromile pobočni nasipi razilaze na obje strane, spuštajući se sve niže, tako da se na istočnoj, a djelomice i na sjevernoj strani jedva još raspoznaju nasipi. Na jugozapadu i na jugu ima ispred nasipa još jarak od 1.7 m dubljine i 5 m širine na dnu. Sa dna tog jarka uzdiže se gromila, na spoljašnoj strani do visine od 10.5 m, te je iznutra spram ogragjenog okruglastog zaravanka 9.6 m visoka. Taj se zaravanak sasvim blago spušta prama sjeveroistoku, dug je 79 m, širok 48 m, te je kao i pristranci nasipa i dno jarka zasut množinom ilovastih rbina od sugja, gragjenog prostom rukom i ulomcima žvrnjeva od nekog crvenkastog konglomerata.

Kraj Gradine kod gaja vodi dalje na sjeverozapad put na Vučije polje, gdje na sjevernoj strani vrh izvora Ostrošca ima okruglasta glavica, nazvana Gradac. Nego se na glavici ne može razaznati nikaki trag nasipu ili temeljnom zidu niti rasutim rbinama od ilovastog sugja. Vjerojatno je s toga, da je ta glavica samo po svom okruglom obliku stekla ime Gradac.

U najzapadnijem kutu toga polja sjedi nadalje na kuku neke strme vapnenaste glavice Višegrad, koji megjutim nije ništa drugo, već gromila eliptičkog temelja, duga 10 m široka 6 m, a visoka oko 5 m, kojoj je površina zasuta ilovastim rbinama od sugja, gragjenog prostom rukom i komadima ilovače. Od vrha glavice ima veoma lijep pogled na cijelo Duvanjsko polje, pa ja mislim, da je ovdje bilo prehistoričko žrtvište.

Ako se otud vratimo u Duvanjsko polje, pa pogjemo uz zapadni mu kraj prama jugu, naići ćemo zapadno nad selom Kovačima na prvu gradinu. Ta je uska nasuta gradina, kako nacrt i presjek, slika 7., pokazuje, pružena od jugoistoka prama sjeverozapadu, te joj je unutrašnji prostor dug 68 m pri najvećoj širini od 24 m.

Na sjeverozapadnom kraju uzdiže se visoka gromila od 6 m visine, koje se na istočnoj strani hvata posve kratak nasip. Drugi nasip od◊ 120 m ukupne dužine po prilici polazi od južne strane gromile, te u visini od jedva 1 m iznutra, ali do 5 m s polja obuhvata svu jugoistočnu i jugozapadnu stranu, dok je sjeveroistočna strana posve zaštićena odronjenom strmom klisurom. Nad cijelim hrptom nasipa vide se temelji zidine, uzidane lijepom, izmiješanim komadićima cigle, koji se zid može razabrati i na gromili.

Rbine crvenog rimskog ilovastog sugja i grumenje klaka, ali i mnoge rbine prostom rukom gragjenog sugja svuda su po gradini rasute. I ovdje su dakle Rimljani kasnije upotrijebili prehistoričku gradinu. Zapadno se gradine hvata velika dolina, kojoj se u dnu vigjaju razvaline pravokutne kamenite zgrade s lijepom, izmiješanim komadićima cigle, a sjeverozapadno odonud u drugoj su dolini razvaline druge, isto tako gragjene kuće, te ja obje smatram, da su rimskog postanja, jer onuda ima i rimskih ilovastih rbina. Može biti, da je obje te zgrade u mirno doba upotrebljavala posada rimske utvrde, jer je u dnu doline posve bila zaklonjena od vjetra.

Najbliže je mjesto na našem daljem putu Omerović, a nad njime nalazimo na visini veliku kamenitu gromilu bez nasipa.

Dalje slijedi Čebara, nad kojim selom ima velika kamenita gromila bez nasipa, ali s tragovima zidinâ, na njoj kasnije uzidanih lijepom, valjda od nekake rimske gradine. Sjeverno od Han-Čebare ima istočno od ceste u polju na groblju, koje se danas još upotrebljuje, gromila od 18 m u premjeru i 2 m visine, na kojoj su dvije starobosanske nadgrobne ploče. Nežto južnije na istoj strani ceste ima na groblju Desnovači opet jedna gromila od 22 m u premjeru, na kome je sagragjena mrtvačnica, a kraj potonje leži osam starobosanskih stećaka.

Izdan južno najbližeg sada sela Brišnika dônjeg vigjamo na jednom gorskom zaravanku prostranu nasutu gradinu, slika 8., nepravilnog eliptičkog oblika.

S juga se nasip uzdiže na oblik gromile širok u temelju 29 m, do spoljašne visine od 7 m i do nutarnje od 3 m, te otuda polazi uokolo zatvoreni nasip spuštajući se sve niže, ali mu se mjestimice jedva razabire◊ trag. Na 90 m od podnožja gromile prostire se preko sve širine nizak poprečni nasip, dug 105 m. Ogragjeno mjesto od gromile do poprečnog nasipa blago se spušta prama sjeveroistoku, a od poprečnog nasipa do strmog sjevernog kraja isto tako blago prama sjeveru, zasut je ilovastim rbinama◊ od sugja, gragjenog rukom i ima sjeverojužnu dužinu od 190 m, pri srednjoj istočnozapadnoj širini od presječna 92 m.

Zapadno nad selom Mrkodolom, koje sada slijedi, nalazimo na strmom kamenitom zaravanku nasutu gradinu, kojoj pogled sa zapadne strane prikazuje slika 9., a tlocrt i presjek slika 10. Ta gradina čini od jugoistoka prama sjeverozapadu pruženu elipsu, dugu 101 m s najvećom širinom megju podnožjem gradine i južnim strmim pristrankom od 70 m.

Kako obično pri nasutim gradinama toga kraja, tako je i tu nasip na najvišem mjestu, ovdje na sjevernom kraju, uzdignut na oblik gromile, te mu se hrbat ovdje spušta na obje strane. Taj nasip ogragjuje zaravanak samo na sjeverozapadnoj, sjevernoj i sjeveroistočnoj strani, a inače ga zastićuju strmi pristranci hrida. Gromila nasipa s polja je visoka 7 m, iznutra 8 m, a temelj joj je od sjevera k jugu širok 41 m. Od nahogjaja valja zabilježiti vrlo mnoge ilovaste rbine od sugja gragjenog rukom, grumenja za mrvljenje žita, brusova i sl.

Južno od te gradine stoje na visini tri velike gromile, a istočno od ceste u polju dvije gromile od 12 m po prilici u premjeru, koje su obje pokrivene starobosanskim stećcima.

Uz novu crkvu sela Bukovice, koje je dalje na jug, ima mala, vrlo deformirana nasuta gradina, a u nutrašnjosti njenog okruglastog, sjevernog bedema ima više skeletnih grobova bez priloga, valjda od kasnijeg sahranjivanja. Ilovastih rbina od sugja gragjenog prostom rukom ima ovuda dosta.

Zapadno od te crkve stoji na visokom kamenitom zaravanku druga, Čerenića gradina, slika 11., s jednostavnim okruglim nasipom od 60 m u premjeru, koji je s polja mjestimice održan do 4 m, a iznutra do 2 m visine, ali nema gromilaste uzvisine. Na jugu i zapadu prekinut je taj nasip po jednim ulazom. Nahodi se onuda mnogo ilovastih posuda od sudja gragjenog prostom rukom, a vele, da su nalazili i bronceve.

Isto tako zapadno od crkve ima na predbriježjima Čerenića gradine rasutih deset ovećih gromila, a istočno od sela nasred polja ima jedna◊ jedincata, travom zarasla gromila sa 20 m po prilici u premjeru i 4 m visine, nazvana Grobnica.

U južnom kutu Duvanjskog polja leži selo Mesihovina, a sjeverozapadno nad njim nailazimo opet na dvije nasute gradine, koje su samo dubokom raspuklinom rastavljene.

Prva od njih, nazvana Crkvina, slika 12., nepravilnog je eliptičkog oblika od 70 m sjeverojužne dužine i 30 m istočnozapadne širine. Zaštićuje je s istočne i djelomice s južne strane u sredini 6 m visok, ali na obje strane padajući nasip, s ostalih pak strana samo strme odronjene klisure.

Cijeli zaravanak posut je množinom različitog ilovastog sugja, gragjenog prostom rukom, a u sjevernom dijelu nahodimo ostanke zidnih temelja uz mnoge komade tesane sedre i klakom oblijepljenog gragjevnog kamena. Južno se uz tu razvalinu nahode četiri starobosanske nadgrobne ploče, te je prilika, da je usred te gradine u srednjem vijeku bila kršćanska crkva.

Druga nasuta gradina, koju prosto zovu Gradinom, leži zapadno od crkvine nad spomenutom već raspuklinom i ima nepravilan eliptički oblik od 240 m istočnozapadne dužine pri sjeverojužnoj širini od 75 m po prilici. Jednostavni, zatvoreni, ali mjestimice, kao n. pr. na sjevernoj strani vrlo deformirani bedem iznutra nigdje nije viši od 1 m, a s polja nigdje ne nadmašuje 3 m. Na zaravanku, koji se blago spušta prama istoku, našao sam množinu ilovastih rbina od sugja, gragjenog prostom rukom, a megju njima i malen, četverouglast, probušen uteg od crvene ilovače.

Druge tri nasute gradine, sve tri nazvane naprosto Gradine, nalaze se u humlju južno od Mesihovine, i to jedna južno od sela Miljačke ili Bagarića, druga zapadno od sela Šarića, a treća iugoistočno od sela Vojkovića nad vrelom Žukovac. Da te tri gradine postoje, zajamčio mi◊ je tome predmetu vješti, ali na žalost već pokojni nadšumar Geschwind iz Travnika, ali ih sobom ne mogoh obaći, pa ništa pobliže o njima ne umijem reći.

Kada se sad obratimo prama istočnom kraju Duvanjskog polja, pa njime pogjemo prama sjeveru, naići ćemo na jednu gradinu jugozapadno od sela Crvenice. Ona ima eliptičan oblik, pa će biti identična s razvalinom Skenderijom, što je Bakula spominje¹. Povodom tomu, što su ovu gradinu kao i mnoge druge nasute gradine u županjačkom kraju smatrali razvalinom sredovjekog grada, bilo je valjda to, što se u nutarnjosti gradine osim rbina od ilovastog, prostom rukom gragjenog sugja još nahodi i rasuto grumenje klaka, kao i tragovi temeljnih zidova, uzidanih klakom, valjda od kakog rimskog zdanja.

¹ "Schematismus custodiae provincialis in Hercegovina." Splijet 1867., str 135.

Na daljem putu prama Seonici ima u jednome redu oko 20 gromila, onda na seoničkom groblju njih četiri, a dalje sjeverno pred selom Omoljem opet su dvije, a na jednoj od zadnje dvije položene su dvije starobosanske nadgrobne ploče.

Pri selu Borčanima, koje sada slijedi, ima na sjeverozapadnoj oštro odvojenoj kosi gore Liba, ili po narodnjem izgovoru Hliba jedna gradina, koju zovu gradina Borčani, koja prama slici 13., povodeći se za konfiguracijom brda, ima nepravilan četverouglast oblik, a pružena je od jugoistoka prama sjeverozapadu.

Na jugoistočnoj je strani bedem uzvišen na oblik gromile, te pri širini temelja od 30 m dostiže visinu od 7 m. Nasipi, koji s obje strane polaze od te gromile, i od kojih je jugoistočni posve kratak, zatvaraju samo jugoistočnu, jugozapadnu i sjeverozapadnu stranu, dok strma sjeveroistočna strana nije bila zaštićena. Na sjeverozapadnoj strani opada nasip do 1 m, pače i do 50 cm visine nad unutrašnjim prostorom, a s polja prelazi u pristranke brda. Zaravanak od 97 m dužine spušta se lagano prama jugozapadu.

Na gromili vigjaju se ciglom pomješanim klakom uzidane zidine nekog rimskog zdanja, kako se čini, okrugle kule. Uokolo našao sam◊ množinu ilovastih rbina od sugja, kako prostom rukom, tako i na točilo gragjenog, megju potonjim ručice od amfora; nadalje komade rimskog ćeremita, zatim oblutke, žrvnjeve, komade željezne troske, ulomke male broncane posude i jedan srebrni rimski novac. Nema po tome sumnje, da je nasuta gradina Borčani kasnije bila po Rimljanima naseljena, o ćemu će u ostalom kasnije još biti govora.

Ako na našem putu prijegjemo poprečnu dolinu kod Lipe, onda na osamljenom hridu na sjeverozapadu Mandinog sela vidimo nasutu gradinu, Mandina gradina, u kojoj je u novije doba sagragjena na daleko pogledna istočno-pravoslavna crkva. Na istočnoj strani okruglastog bedema, koji je od istoka prama zapadu dug 60 m, a od sjevera k jugu 55 m širok, uzdiže se suhozidina u vidu gromile do visine od 4.5 m, pri širini temelja od 20 m, te otuda na obje strane polaze nasipi, koji se megjutim naskoro sasvim izgube. Gromila je prigodom gradnje crkve veoma deformirana, ali je pri otkopavanju ujedno otkrivena golema množina ilovastih rbina od posuda, gragjenih rukom. I brdski zaravanak, koji se lagano spušta prama zapadu, sasvim je zasut ovakim rbinama od sugja, megju kojima sam našao i pečene ilovaste grude i ulomke od žrvnjeva.

Nad jugoistočnim krajem Mandinog sela stoji nadalje velika gromila, koju takogjer zovu Gradinom, a nedaleko od ove ima druga, manja gromila.

Dalje prama sjeveru nailazimo megju selima Srgjani i Oplećani na kuku, koji se je pružio u polje, nasutu Vukojevića gradinu, slika 14. Ona sastoji od eliptičke gromile visoke oko 6 m, s temeljem od istoka k zapadu oko 20 m širokim, koja gotovo svu istočnu stranu gradine zaprema. S obje strane hvataju se te gromile bedemi, koji po malo opadajući u oštrom luku zatvaraju sjevernu i južnu stranu, dok je zapadna strana tik ostrmine hrida ostala nezaštićena. Sjeverojužna dužina utvrgjenog zaravanka, koji se prama zapadu lagano spušta, iznosi 45 m, dok nasuprot istočnozapadna širina od podnožja gromile do ostrmine ima samo 12 m, tako da tlocrt cijele osnove izlazi poput šestila za mjerenje debljine (Greifzirkel). Rbinâ od sugja, gragjenog prostom rukom, samo sam nekoliko našao na ovoj gradini.

Sjeverno nad selom Oplećanima ima još jedna druga nasuta gradina, Oplećanska gradina, slika 15., koja je megjutim, kako se čini, s bilo kakvog razloga ostala nedovršena. Ona sastoji od jednostavnog bedema na obluk, koji je očevidno imao da se s obje strane hvata ostrmine na zapadnoj strani i da zaštićuje sjeverojužni 45 m dugi i 30 m široki zara◊vanak. Na sjevernoj strani otpočinje u istinu bedem u visini od 1 m pri samoj ostrmini, ali se naglo uzdiže do 5 m, a na južnoj strani s istom visinom u daljini od 10 m od ruba ostrmine najednoć prestaje. Pošto je na južnoj strani te gragjevine zemljište posve ravno, to je nasipima opasani prostor na toj strani posve otvoren i nezaštićen. Prilika je, da gradina u istinu nije bila naseljena, jer sam ovuda uzalud tražio ilovastih rbina, kakva se na ostalim gradinama vazda nahode.

Nedaleko od te nasute gradine stoje na visoravni dvije gromile.

Sjeverno nad selom Vidašićima, najbližeg sela, koje sad slijedi na našem putu, ima na kamenitoj visoravni opet nasuta gradina, Vidošićka gradina, koja prema pridanoj ovdje slici 16. ima oblik potkove. Svu istočnu stranu zaravanka od 50 m sjeverojužne dužine i 30 m širine, koji se prama zapadu lagano spušta, zaprema velika, 10 m visoka i pri temelju 34 m široka gromila, koje se s obje strane hvata po jedan, prema krajevima sve to niži bedem. Južni bedem dosiže samo do sredine južne strane po prilici, gdje na domak ostrmini prestaje. Sjeverni se pak nasip prostire duž jedne raspukline, koja mu uz podnožje teče, pa sve do sjeverozapadnog kuta cijele gragjevine, tako da samo rubovi ostrmine na zapadnoj i djelomice na južnoj strani ostaju otvoreni. Na zaravanku i pristrancima nasipa ima množina ilovastih rbina od sugja, gragjenih prostom rukom i pečenih komada ilovače.

Od opisanih ovdje nasutih gradina posve različit oblik ima gradina na sjeveru sela Letke, koje sada slijedi, prikazana u slici 17. Ona čini posve nepravilnu elipsu, kojoj se u jugozapadnom kutu pri kraju zapadne ostrmine uzdiže gromila od 25 m u premjeru, s polja na 8 m, iznutra na 6 m visine. Te se gromile s istočne strane hvata nasip, prema kraju sve to niži, tako da je na istočnoj strani zaravanka iznutra samo 2 m, a s polja samo 1.5 m visok, te se u jugozapadnom kutu na dohvat ostrmine sasvim izgubi.◊

S polja pak prostire se duž podnožja sjevernog nasipa raspuklina u stijeni tako, da je nasip s polja oko 10 m visok. Na južnoj i istoćnoj strani ima izvan nasipa ravno zemljište, ali je ono nešto niže od unutrašnieg prostora, tako da je nasip istočne strane s polja još 8 m visok. Zatvoreni prostor spušta se lagano prama zapadu, te je istočnozapadno megju podnožjem nasipa i ostrminom 40 m širok, sjeverojužno nasuprot od jednog podnožja bedema do drugog 75 m dug. Zaravanak, isto tako pristranci nasipa posve su zasuti ilovastim rbinama od sugja, gragjenog prostom rukom.

Letkom dostigli smo najsjeverniju nasutu gradinu na sjeveroistočnom kraju duvanjskog polja. Na špecijalnoj karti ima doduše još sjeverno nad selom Sarajlijama jedna tačka Gradac, koja je prilično daleko u kršu. Po tome, što sam saznao mnogim raspitivanjem, taj je Gradac samo malešan zaravanak bez traga nasipima ili kakvoj gromili, niti tamo, kako vele, ima rasutih rbina. Ja se za to nijesam dao na mučni put do Graca.

Ako se sada od Letke vratimo prama Zupanjcu i dalje u pobočno Stipanićko polje, opazićemo već iz daleka na visokom jednom brdu, od prilike 3 km sjeverozapadno od pošljednjeg sela impozantnu, golemu gromilu, koju takogjer zovu gradinom. Nema kod nje nasipâ, ali je sva zasuta ilovastim rbinama, pa bih ja rekao, da je to bilo žrtvište ondašnjih prehistoričkih žitelja. Megju zapadnim kucama u Stipaniću stoje nadalje južno od jahaćeg puta tri gromile nasred polja, od kojih su na jednoj tri starobosanska stećka, a zapadno od njih stoji još jedna gromila.

Dalje hodeći dolazimo tik pred znamenitim prijemetom kod Prevale do zanimljive nasute Velike gradine, koja je sjeverozapadno nad vrelom Žbanicom sjela na greben vapnenastog hrida. Ta je gradina prama slici 18. eliptičkog oblika, istočnozapadno 182 m duga, a sjeverojužno 60 m široka; zapadna joj je i sjeverna strana zatvorena kamenitim nasipom, iznutra visokim 1—2 m, a s polja 4—6 m, dok je istočna i južna strana zaštićena ostrminama ili barem vrlo visokom vrleti. Unutrašnji je prostor sa dva od sjevera k jugu pružena nasipa podijeljen na troje. Istočni od tih poprečnih nasipa pràv je, dug 45 m; prama zapadu 60 cm, prama◊ istoku nasuprot 3.4 m visok, te s južne strane kraj jedne okuke ostavlja otvoren ulaz. Zapadni je poprečni nasip sveden u lûk, u sredini je pri istočnozapadnoj širini temelja od 40 m prama istoku visok 9 m, a prama zapadu 5.5 m; prama sjevernom i južnom kraju naglo opada, tako, da kada ga gledaš sa zapada, posve ima oblik gromile.

Na tom, gromili sličnom, nasipu vigjaju se temelji klakom zidane, i kako ćemo kasnije vidjeti, bez sumnje rimske zgrade.

Od stvari uokolo rasutih, prikupio sam ovdje množinu ilovastih rbina od sugja, gragjenog prostom rukom, pečenih komada ilovače, ulomke od žrvnjeva, grumenja od klaka i komada željezne troske.

Južno od Velike gradine ima na grebenu Grabovici planini spram nje nasuta gradina, nazvana Gradac, pružena od jugoistoka prama sjeverozapadu, od prilike 110 m duga i 45 m široka, s jednostavnim, eliptičkim nasipom, koji je na svakom kraju duge osi uzdignut u vidu gromile.

Sjeverozapadno odonud stoje na istom grebenu dvije oveće gromile, od kojih je jedna u špecijalnoj karti 1: 75.000 takogjer zabilježena kao Gradac. U šiljastom zapadnom kutu doline nalazimo s obje strane jahaćeg puta pri prvom uzlazu prama prevalskom klancu daljih l8 gromila.

Prešavši nadalje prijemet kod Prevale, vidimo iznad prijemeta na nekoj glavici prama jugu veliku gromilu, a pri zalazu prama Buškom blatu, jednu veliku i tri manje gromile, onda u dolini kod sela Prevale jednu veliku i šest manjih gromila.◊

Na južnoj visini vidimo ujedno sjeverno od sela Grabovice oveću nasutu gradinu Zamršćen, koju zbog kratkog vremena na žalost ne mogoh pohoditi.

Na daljem putu prama Grabovici vidimo na sjevernom pristranku brda Naklo dvije, i bliže prama selu opet dvije gromile. Na sjevernoi strani sela ima nadalje na jednom brijegu uravnjena gromila od 45 m u premjeru, na kojoj je mjesno katoličko groblje, i koja je valjda bila prehistorićko žrtvište. Pri salazu od Grabovice prama Zidinama nalazimo ukraj Buškog blata pri vrelu Kuželju opet dvije gromile.

Sjeverozapadno od mjesta Zidina stoji nadalje na kuku, šiljasto izbočenom prama Buškom blatu, gotovo trouglasta nasuta gradina, slika 19., koja je s istočne i zapadne strane zaštićena samo strmim hridovima, a s južne strane prama visoravni, što je iza nje, bedemom, pruženim od istoka k zapadu u sploštenom, prama jugu obrnutom lûku. Taj je bedem pri sjeverojužnoj širini temelja od 38 m s polja visok 8 m, a iznutra 5 m, ali na oba kraja opada prama ostrminama hrida. Bedem je dug 82 m, zaravanak, koji sada služi kao oranica, dug je od sjevera k jugu 98 m. Godine 1892. prekopavalo se onuda za pokus, pa se osim 10 cm duge, pri ušici prelomljene broncane šivaće igle, našla velika množina ilovastih rbina od sugja gradjenog prostom rukom, najrazličitijeg oblika i masti, nadalje tkalačkih utega, ilovastih kolutova, pečenog žbuka sa duvara, oblutaka, ali ni traga klaku, a rbine samo od jedne rumene rimske ilovaste posude.

Pošlo mi je za rukom iz mase rbina rekonštruirati žutkast, posve plitak okrugao tanjur, slika 20., od 41 cm u premjeru, sličan našim tanjurićima za ponudu. Visok je 3.5 cm, od toga dolaze 2 cm na debljinu dna i 1.5 cm na okrajak. Potonji je ukrašen dvostrukim gukama.

Nadalje sastavljena je od rbinâ neokićena zdjelica ponešto suženog zjala i mrke boje, visoka 8 cm i sa 16.5 cm gornjeg premjera, slika 21., onda druga crvenkasta zdjelica od 12 ½ cm u premjeru i 4.5 cm visine, slika 22.◊

Najposlije je megju nahogjajima nasute gradine kod Zidina nagjen koštan kolut, slika 23., sa 42 mm spoljašnog premjera, 21 mm unutrašnje širine i 18 mm visine, na spoljašnjoj površini po sredini optočena prucem.

Navrh bedema leže osam starobosanskih nadgrobnih ploča, koje potječu od kasnijeg sahranjivanja. Dvije od njih odignute su onda, ali su u grobovima, kao obično, bili samo skeleti bez priloga.

Najposlije valja kod Zidina još spomenuti 11 gromila, koje se nalaze sjeverno od sela.

U najjužnijem kutu Buškog blata izbočio se kod sela Renića prama ravnici vapnenast hrid, na kome je eliptička nasuta gradina, slika 24.

Ona je s juga i sjevera spram spoljašne strane zatvorena do 4 m, iznutra pak samo do 2 m visokim i po jednim ulazom s juga i istoka prekinutim nasipom, dok je sa zapada i sjevera zaštićuju samo odronjene strme stijene. Istočnozapadna dužina iznosi 100 m, sjeverojužna širina 55 m, a sjeverozapadni dio gragjevine zaprema prirodni, okruglasti, 4 m do 5 m visoki kameniti zaravanak od 27 m u premjeru. Ravna terasa pri podnožju zaravanka ore se, te se onuda nahodi množina ilovastih rbina od rukom gragjenog sugja, megju kojima sam našao i jednu rimsku, rumenu, ilovastu rbinu, onda mnoštvo komada pečenog žbuka sa duvara.

Kod sela Rašeljke, zapadno od Renića, ima samo jedna jedina gromila, koja stoji u ritu Iglićiću.◊

Najmanje za 300 m na više od ravnine Buškog blata nalazimo nadalje nasred krševite planine zapadno od sela Liskovače ili Ljeskovače na jednom kuku nasutu Malu gradinu, a blizu nje još višu glavicu Velika gradina, ali se na potonjoj ne mogu razabrati tragovi ni kakom nasipu ni zidinama.

Mala gradina, slika 25., ima zaravanak, koji se lagano spušta prama istoku i ima nepravilan oblik, a dug je od sjevera k jugu 60 m i širok od istoka k zapadu 40 m. Tu gradinu zatvara sa sjevera na oblik gromile uzdignut nasip d, koji je u svojoj najvišoj tački pri sjeverojužnoj širini temelja od 18 m iznutra visok 3 m, a s polja 5 m. Taj je nasip od zaokruženog sjeveroistočnog kuta prama jugu pružen u dužini od 43 m, na istočnoj je strani iznutra visok od prilike 1 m, a s polja prelazi u strme pristranke brda. S jugoistoka i juga čine odronjene klisure gradinu posve nepristupnom, pa je za to s te strane ostavljena otvorena. Sa zapada nasuprot zaštićena je 6—10 m višim uskim grebenom, koji se s obje strane završuje okruglastom kamenitom glavicom.

Zaravanak južne glavice a dug je od sjevera k jugu 20 m, a širok 7 m, onda slijedi od prilike 5 m dubok i oko 4 m širok salaz, dug 7 m, a zatim ravna usedlina grebena, duga 22 m i široka do 6 m. Od sjevernog kraja usedline dolazi se preko uskog, od prilike 10 m dugog grebena na sjevernu glavicu b, kojoj je zaravanak 16 m dug i 4—5 m širok.

Na oba zaravanka glavica nahode se klakom uzidani temelji, valjda od kula.

Nasred usedline stoji razvalina c pravokutne, 11 m duge, 4 m široke i iznutra s južne strane u luk zatvorene zgrade, slika 26., kojoj su zidine mjestimice još na 1.5 m visine održane. Preko cijele usedline južno i◊ sjeverno od zgrade, onda od sjevernog zaravanka preko cijelog sjevernog i istočnog nasipa prostiru se temelji kamenite zidine, kojoj je klak izmiješan komadićima cigle. Na južnom pristranku gromili slične uzvisine sjevernog nasipa, vigjaju se nadalje temeljne zidine manjeg, okruglastog zdanja, valjda takogjer kule.

Svuda leži tesano kamenje, megju ostalim mnogo komada sadre, rbine rimskog i prostom rukom gragjenog ilovastog sugja, pečene grude zemlje i sl.

Kako mi reče moj kalauz, onamošnji poljar, stajao je u kraj razvaline pri usedlini zapadnog grebena kameniti stup, visok od prilike 1 m, na kome je bio natpis, te se je završavao glavom sa tri lica. Taj su stup god. 1890. uzeli Dalmatinci, i kako mi reče, odbavili u Spljet.

Po svemu, što je ovdje rečeno, nema sumuje, da su nasutu gradinu, Mala gradina, kasnije zapremili Rimljani i upotrebljavali je kao nepredobitnu gotovo tvrgjavu.

Osim opisanih ovdje 28 nasutih gradina ima u gorskom kraju, koji sačinjava južni kraj kotara županjačkog, duž dalmatinske megje, još 13 nasutih gradina, kojih doduše nijesam vidio, ali je stranom uredovnim izvještajima, stranom privatnim vijestima nadšumara Geschwinda zajamčeno, da u istinu postoje.

Prva je od njih, koja se zove Gradina, južno od Liskovače tik dalmatinske megje. — Druga, koja ima ime Glavica, leži sjeveroistočno od Kazaginca na jednoj glavici. — Tri su druge nasute gradine u području općine viničke, i to jedna jugozapadno od sela Pašića nazvana Gradina, druga jugozapadno od sela Vinice, koju takodjer Gradinom zovu, a treća zapadno od tog sela, po imenu Velika Gromila.

Dalje prama jugoistoku ima kod sela Malenice nad vrelom Koritom nasuta gradina.

Još dalje na jugoistok leži selo Podbijela, a zapadno i jugozapadno odonud po jedna nasuta gradina.

U području općine Vir opet nalazimo četiri nasute gradine, i to: prvu, Veliku gromilu, sjeveroistočno od Sutine; drugu, bezimenu, sjeverno od Sutine; treću na glavici kod sela Vira, na kojoj ima prostrana, okrugla gradina, i pošljednja tik sela Budimira na jugozapadnoj strani.

Ukraj salaza jahaćeg puta od Imotskog prama selu Viru stoji nadalje na strmom hridu impozantna gromila Stećak, na kojoj su četiri starobosanska mramora.◊

Kao pošljednju, meni poznatu nasutu gradinu u kotaru, navodim još veliku, okruglu gradinuu, istočno nad vrelom Žukovcem kod sela Vojkov ića.

Kako iz gornjeg vidimo, dolazi u kotaru županjačkom na relativno ne baš veliku površinu 41 nasuta gradina, pa taj ovelijki broj utvrgjenih naselišta nagoviješta, da je taj kraj u prehistoričko doba već prilično obilato morao hiti naseljen. Ako n. pr. na jednu gradinu presjekom računamo samo 200 duša, onda ukupni broj žiteljstva izlazi na 8200 duša, dok danas u cijelom kotaru ima oko 18.000 žitelja.

Pri tome valja još uzeti na um, da je tu moglo biti i neutvrgjenih i po nestašici većih, vidljivih ostanaka i dosad neopaženih naseobina prehistoričkog svijeta, pa da je broj naroda mogao i viši biti.

S obzirom na oblik rečenih gradina vidimo, da su prehistorički stanovnici ne samo umjeli veoma zgodne tačke birati za svoje utrgjene naseobine, nego da su svoje gragjevine spretno i promišljeno umjeli priudesiti naročitim prilikama za to odabranih mjesta. Zbog toga nalazimo i dosta različite oblike nasutih gradina.

Ali gdje se je moglo, ondje su redovno birali strme kukove sa što ravnijim zaravnicima na njima, pa su ono mjesto ogragjivali više manje oštro u luk svedenim bedemom, koji bi se s obje strane svršavao pri strmom okrajku, koji bi ostao posve otvoren. Na najvišoj tački zaravanka, obično dakle nasred nasipa, uzdigli bi ga na oblik gromile, a od nje bi se nasip pružio na obje strane, do ostrmine, bivajući sve niži.

Očevidno su te uzvisine nasipa bile kao kule za pogled po okolici, ali možda i kao mjesta za nabožne obrede.

Sretan izbor i podesan položaj onih tačaka, na kojima su podignute prehistoričke gradine, zasvjedočuje najbolje to, što su mnoge od njih zapremili Rimljani i upotrijebili kao utvrde za očuvanje svojih cesta, kao gradine kod Buhova, kod Kovača i kod Borčana, onda Veliku gradinu kod Stipanića i Malu gradinu kod Liskovače.

Spram tog ovelikog broja prehistoričkih naseobina udara u oči, što u tome kotaru ima tako malo gromilâ, od kojih smo u svemu nabrojili 111, dakle ni tri komada na jednu gradinu. Uz to te gromile većinom stoje osamljene ili u posve malim hrpama tako, da je samo kod četiri sela Bukovice, Prevale, Stipanića i Zidina bilo više nego po 10 komada na okupu.

Ne može se misliti, da su gromile na tom većinom krševitom zemljištu u okolišu rečenih gradina u veliko otkopavane, pa nam ne ostaje drugo, nego uzeti, da su prehistorički žitelji ovoga kraja svoje mrtvace većinom sahranjivali u ravnim grobovima, koji se dosad još nijesu mogli naći.◊

 

B. Ostanci iz rimskog doba.

Da nagjemo tragove, koji su nam se očuvali iz doba rimskog gospodstva u županjačkom kotaru, zaredaćemo sličnim načinom, kao gore, te od sjevernog rta Duvanjskog polja obaći jugozapadni, za tim sjeveroistočni mu kraj, a onda ćemo kroz Stipanićko polje prijeći preko prijemeta kod Prevale u Buško blato, pa ćemo najposlije razviditi humlje u južnom kraju kotara do južnog rta rečenog polja.

Pri tome samo primijećujem, da ćemo, kako ne bismo ponavljali već poznate činjenice, navesti samo one rimske ostanke cesta i miljokaze, koji se u Ballifovom djelu: "Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina, I." još ne spominju.

U kratkoj poprečnoj dolini, koja se od Han-Marijana u Mokrim nogama prostire prama jugozapadu, nalazimo sjeverno od Eminovog sela uz desnu obalu potoka Djevojke ili Vučice u ritu Krotini nedaleko niže vrela Djevojke ostanke rimske naseobine, koji zapremaju površinu od 1 ½ ha po prilici. Ovuda se nahodi mnogo zidanih temelja od lomljenog kamena i kvadratične opeke, kao i u velikoj množini rasut rimski ćeremit i zidnu opeku, od kojih je prvi stranom rumeno, stranom žuto pečen. Tomaschek (str. 519) sudi, da je u onom kraju, gdje je Eminovo selo, bio rimski grad Bistua vetus. Svakako je tu pred nama rimska naseobina, kojoj su za zaštitu Rimljani, kako smo već vidjeli, okupirali blizu gradinu kod Buhova. Ja u ostalom mislim, da je od rimske ceste Županjac — Šuica jedna rimska cesta polazila kraj štacije Eminovog sela i kraj utvrde Buhovo kroz Vučje polje i preko prijevora Laništa zapadno od Višegrada prama Vidošima, gdje su veliku gradinu okupirali Rimljani, pa da je ta cesta dalje vodila do rimske cestovne mreže u Livanjskom polju. Ta je cesta i u C.I.L.III. naznačena kao stalno utvrgjena rimska cesta.

Najbližu, ali mnogo veću rimsku naseobinu nalazimo na mjestu grada Županjca. Njeni gragjevnj ostanci zapremaju svu sjevernu polovicu današnje varoši do potoka Županjca, pa se preko njega prostiru na istok preko oba kršćanska groblja, tako da zapremaju najmanje 15 ha površine. Kopajući nailazimo tu svuda na rimske zidane temelje i često se nagju arhitekturni komadi, rasute opeke, ćeremit i žmurnjaci. Isto tako često nahode se u Županjcu rimski novci. Ali ni na iednoj od obje nasute gradine te najbližoj okolini ne vide se tragovi kasnije naseobe po Rimljanima, pa bih ja rekao, da je za zaštitu te velike naseobine valjda na mjestu kasnijeg turskog kastela u južnom dijelu varoši bila rimska utvrda. Ja doduše u prostorijama toga kastela nijesam nalazio◊ rimskih ostanaka, ali me ponovno uvjeravahu, da je onuda često nagjeno rimskih novaca.

Od zanimljivih stvari, koje su u najnovije doba nagjene u Županjcu, navodim ove. Kad se je gradila klaonica uz lijevu obalu potoka, naišli su na različite temeljne zidine, pa su pri tome našli fragmenat poklopca rimskog sarkofaga s čelima po uglovima i poprsjem jednog djeteta u polju čela, pod kojim ima trak s natpisom. Taj natpis, slika 27., glasi po prijaznom kazivanju gosp. prof. dra. Karla Patscha ovako: [J]ulio Teutmeitis fil(i)o PL[atori?]

Pri kopanju temelja za neki mali prigradak u dvorištu uz kuću Nikole Lučića, koja stoji na istočnoj strani uz glavnu ulicu, našli su rimske zidane temelje i uz njih mnoštvo rimske opeke, žmurnjaka i ćeremita.

Megju ulomcima opeke na tri su rumeno pečena komada biljezi, o kojima je gosp. dr. K. Patsch bio tako dobar, da mi ove primjedbe rekne:
"1. Fragmenat opeke, slika 28., na sve strane razbijen, 0.07 visok, 0.125 širok i 0.027 debeo, pokazuje na udubljenom štitu, visokom 0.025, odskočena pismena velika 0.'018.
"Mora se doduše uzeti, d.a je ovdje pogrješan otisak, pa da valja čitati [P]A(n)SIANA. Pismena pokazuju isti duktus, kao i druge opeke iz te fabrike.

"2. Ulomak gornje strane jedne opeke, slika 29., 0.115 visok, 0.145 širok i 0.04 debeo. Udubljen štit 0.02 visok s odskočenim pismenima, velikim 0.016. Po C.I.L.III. 10.183/9. (Salonae) valja nadopuniti: ARRIANA OP. ◊

"3. Ulomak, slika 30., na sve strane razbijen, s traga istrošen, 0.11 visok, 0.1 širok i 0.025 debeo. U udubljenom štitu od 0.03 visine odskočena pismena 0.03 visoka.

"Valja čitati: SO[lona-s?] isp. C.L.L.III. 3214/13. Znaku L slični znak pred S kanda je nastao pogrješkom u matrici; pečat i inače, kako se na gornjem rubu raspoznaje, nije bio čist, valjda što je bio istrošen."

"Osim toga nagjena je okrugla opeka s premjerom od 18 cm i debljinom od 7 cm kao i mnoštvo ulomaka od ogrjevnih cijevi. Nagjena je i množina ilovastih mozajičkih klinova, koji su na dônjem kraju nešto stanjeni, neki crveno, a neki mrko pečeni, te pri dužini od 25 mm do 30 mm imaju premjer od 6.5 cm. Taki klinovi iz taraca u rimskim razvalinama Bosne nijesu rijetki, pa su već nagjeni u Domaviji kod Srebrenice¹, u Ilidžama kod Sarajeva i u Franz-Josefsfeldu kod Bjeline.

¹ "Glasnik zem. muzeja" 1891., str. 13, slika 17. i "Wissenschaftlice Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina" 1893., I., str. 230, slika 17.

Megju mnogim ilovastim rbinama naročito su bile zanimljive rbine neke ilovaste sprave, koju rekonštruiranu prikazuje slika 31. kao svijećnjaku sličnu spravu. Ona je visoka 26 cm, pri podnožju ima premjer od 16.5 cm, a gore pri okrajku takav od 6.5 cm. Gornje zjalo, široko 4.3 cm, prolazi kroz cijelu spravu, pa ja mislim, da je ona služila kao podstavak za ilovastu lampu. Ona sastoji od fine, dobro pečene žućkaste ilovače, mrko je omaštena, a na dnu stalka oličena trakom koncentričkih, rgjastih linija.

Osim toga nagjeno je tim slučajnim prekopavanjem nekoliko željeznih sprava, nekoliko komada željezne troske i više posve očuvanih zdjelica neke vrste mureksa, pri čemu primjećujem, da su po dobrostivom kazivanju gosp. Fiale u rimskim razvalinama kod Radišića blizu Ljubuškog, najviše pak u onima kod Stoca nagjeni mureksi.

Zdjelice, nazvane mureks, veoma su običajne oko Sreozemnog mora, pa su ih pod imenom purpura u rimskim skrletnim fabrikama, kao n. pr. u Rimu i Akvileji u ogromnim množinama upotrebljavali za priregiivanje poznate◊ skrletne masti. Čemu su služile li rimskim naseobinama zapadne Bosne i Hercegovine, to dosad nije ustanovljeno.

Pri kopanju temelja za novi gradski hotel, koji je od prilike usred grada sagragjen na zapadnoj strani glavne ulice god. 1893., nagjene su rbine crvene ilovaste posude, koja sastavljena prikazuje gornji dio vrča rimskog oblika s dvije ručice, slika 32. Na žalost su pri tome previgjeni dônji komadi bokova i dna tako, da se posuda nije mogla potpuno reštaurirati. Taj je vrč trbušast s najvećom širinom trbušine od 38 cm, ali se pri dnu opet sužava. Grlo je usko, zjalo rastegnuto i 8cm široko. Ručice su debele, trakolike i okićene sa dva pruća po dužini. Inače nema na toj, na točilo gragjenoj posudi nikakav ornamenat.

U Vučijem polju nagjen je nadalje niže Višegrada kod vrela Ostrošca u zadnje vrijeme zlatan novac cara Teodosija.

Da je nasuta gradina kod Kovača u kasnije doba bila posjednuta po Rimljanima, to je već rečeno, pa samo još valja pripomenuti, da se u okolini toga sela nagie rimskih novaca.

Od Brišnika dônjeg, osim po Ballifu navedene rimske ceste, koja vodi na zapad spram Dobrića, polazi još jedna druga rimska cesta jugozapadnim pravcem, te joj kolotečine kazuju pravac prama Roškom polju.

Selo Mrkodol valja spomenuti kao nahodište rimskih novaca.

Kod Bukovice, i to zapadno od sela niže gradine Cerenića našao je god. 1893. jedan seljak slučaino u jednoj vododerini na pristranku nekog brda prosto u zemlji potpun rimski ženski nakit od srebra, pa mi je pošlo za rukom namaknuti ga za naš zemaljski muzej. Taj je nakit napriklopljenoj ovdje tabli I. prikazan u naravnoj veličini i sastoji od ovih komada:

1. Potpuno očuvana provincijalna fibula, slika 1. a i b, duga 4.8 cm i široka 3.3 cm u spiralama. Na stremenci koja se od glavice naglo uzdiže, imadu iznad spirala dva krilima slična nastavka, koji se završuju po jednom jabučicom. U sredini je stremenka okićena s obje strane stegnutom gužvom, a otuda u protivnom luku polazi do veće jabučice nakraj nožice. Dva druga, horizontalna nastavka nakraj glavice pokrivaju s obje strane spirale, a tetiva im je prislonjena uz spoljašnu stranu spirala.

2. Otvorena narukvica, od žice, slika 2., rombičkog presjeka, eliptična, od 7-8 cm u premjeru. Oba su kraja na oblik spirale usukana, a na vaki ie natakouta po jedna špiralna cjevčica.

3. Slična narukvica, slika 3., od deblje žice, rombičkog presjeka, s premjerima od 7, 6 i 8 cm. Oba su šiljasta kraja spojena sa 3 cm dugom rombičkom žicom, koja se na oba kraja svršava spiralnom cjevčicom.

4. Bočka, slika 4., od 11 cm dužine od okrugle srebrne žice, kojoj udebljao vratić ima šarafu sličan ornamenat, a gore se svršava šiljato izvedenom glavicom. Izmegju vrata i same bačke ima uska, pravokutna ornamentirana i u sredini probušena plojka, a za ovu je privješena otvorena karičica od okrugle srebrne žice, s premjerom od 2 cm.

5. Prsten,slika 6., običnog oblika i 13 mm odnosno 14 mm unutrašnje širine, dakle odregjen za mali prst. Plojke na prstenu nema.

6. Više komada od fine srebrne žice spletenog lančića, slika 7.—10.., i

7. malen, na dugim okrajcima valovito narovašen i dvostruko probušen listić, slika 5.

Ja mislim, da je taj srebrni nakit inventar nekog rimskog, kišom razorenog ženskog groba, koji je splavJjen u vododerinu, pa ga je ondje dotični seljak našao poslije kiše. Da li je pri tome bilo ljudskih kosti ne umjede mi čovjek na žalost reći.

Još valja primijetiti, da su kod Bukovice ponovno nagjeni i rimski novci.

Govoreći o nasutoj gradini kod Crvenice na istočnom kraju Duvanjskoga polja, već sam izrekao mnijenje, da ostanci zidina, što ih je bilo u toj gradini, potječu od kasnije tamošnje rimske naseobe. To je mnijenj poduprto time, što je sa Rakitnog polja rimska cesta vodila kraj Crvenice u Duvanjsko polje. Bakula¹ veli o tome, što slijedi: "Intra colles Jaram atque Ostrc est via antiqua, in duro incisa silice, ad quingentos passus; ubi excellentem perennem fontem invenire est".

¹ Schematismus custodiae provincialis in Hercegovina". Spljet 1867., str. 135.

Tu od prilike na 500 koraka u stijenu usječenu cestu Ballif² doduše dosele nije našao, ali sam primjećuje, da je naravni put od rimskih utvrda na Rakitnom polju spram Borčana morao voditi kraj brda Jarma. Ali pošto Bakula izrijekom spominje, da na dotičnom mjestu kraj ceste ima nepresušno vrelo, a vrela u onom krševitom zemljištu malo ima, pomoći će taj navod, da se nagje ta cesta, Ja bih ovdje rekao, da je Bakula mislio jeodno od dva vrela Studenog potoka, koja leže uz put iz Petrovića prama Crvenici na megju kotara županjačkog i ljubuškog. Sjeverno kod tih vrela ima u špecijalnoj karti 1: 75.000 tačka◊

² "Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina" I., str. 31.

Stražnica (visina 1190 m), gdje možda ima ostanaka rimske utvrde za zaštitu rečene ceste.

Drugo po čemu se može izvoditi, da je u Crvenici nekoć bila rimska štacija to je, što je god. 1893. nagjen kamen s natpisom na oranici Badnju Ante Radoša, slika 33. Nacrt toga kamena prijazno mi je ustupio gosp. dr. K. Patsch.

Rečeni je gospodin o tome kamenu na drugom mjestu već na šire progovorio¹, ja samo pripominjem, da je po riječima u drugom redu municipii Novensium područje rimskog municipija Ad Novas (Runići) uz cestu Salona-Narona valjda zapremalo i južni dio današnjeg Duvanjskog polja.

¹ "Glasnik zem. muzeja" VI., 1. sv., str. 105 i 106.

Nasuta gradina Borčani takogjer je, kako smo vidjeli, bila posjednuta po Rimljanima; ali su oni ovdje imali još drugu utvrdu. Jer jugoistočno visoko nad tom gradinom stoje na nepristupačnoj gotovo glavici Ravnoj glavici (špecijalna karta 1:75.000, kota 1023) temeljni zidovi dviju zgrada, od kojih je svaka duga po 10 m, a široka po 7 m, i kojim je pod bio naljeven crvenim ciglastim betonom. Vele, da su onuda nagjeni i bronci, a naročito fibule, pa nema sumnje, da je tu bila rimska, i za ono doba nepredobitna utvrda.

Sjeverozapadno od sola Borčana nalazimo ispod te dvije utvrde u ritu Selini ostanke rimske naseobine, koju je već i Bakula poznavao². Nahode se ondje mnoge temeljne zidine i mnoštvo razasute rimske cigle, kao i rbine od ilovastih posuda. I u slici 34. prikazani gornji kamen rimskog mlina potječe s ovoga mjesta. Gore širok 21 cm, na dônjoj površini 24 cm, visok je 14 cm i načinjen je od zelenkasto-sivog, kremenastog konglomerata.◊

² "Schematismus" 1867., str. 138.

Nijesam mogao utvrditi, dokle se je od prilike protezalo to rimsko mjesto, jer u doba moga tamošnjeg pohoda žito je već prilično bilo poraslo. Po Bakuli nagjena je ovdje god. 1864. oveća svedena podzemna gragjevina, valjda rimski grob. Nadalje je gragjevni savjetnik Ballif¹ našao fragmenat rimskog nadgrobnog kamena, kome natpis po dru. K. Patschu glasi:

[Vict]ORI MAT(er)?
F(ilio) PIENTISSI(mo).

¹ "Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina" I., str. 28. i 61.

U okolici sela nalazi se i podosta rimskog novca.

Isto tako poznata su: selo Kongora na istočnoj strani obiju gore opisanih utvrda kod Borčana, onda oba mjesta dalje na sjever, Mandino selo i Oplećani, kao nahodišta, rimskih novaca.

Iz sela Letke potječe nadalje rimski kamen s natpisom u Panoniji umrlog Severa i njegovih dvaju sinova, od kojih se je svaki zvao Misaucus, a postavljen po ocu Varronijanu². Taj je kamen dugo vremena bio kod katoličkog župnog doma u Županjcu, pa je godine 1893. prenesen u zemaljski muzej u Sarajevu.

² "Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina" I., str. 28 i 61, onda tabla IX., slika 17. — "St. Marie, Itinéraires en Hercegovine", str. 50 i C.I.L.III., 9740.

U pobočnom Stipanićkom polju nalazimo istočno od vrela Žbanice u ritu istog imena i jugoistočno pod Velikom gradinom razvaline rimske naseobine, kojoj ostanci zapremaju preko 3 ha površine. Bakula³ već je poznavao te razvaline, te ih označuje kao "cujusdam permagni aedificii rudera".

² "Schematismus" 1867., str. 138.,

Tu se megju oranicama vigjaju razne, grmljem obrasle uzvisine, megju kojima se mogu razabrati temeljne zidine pravokutnih zgrada. Vele, da, megju njima u zemlji ima još mnogo zidanih temelja, a oranice uokolo sasvim su zasute profiliranim arhitektonskim komadima, tesanim kamenjem, lijepom, omazanim gragjevnim kamenjem, grumenjem klaka, opekom, žmurnjacima i ćeremitom, te rbinama od ilovastog sugja.

Rimsku naseobinu Stipanićku štitila je po Rimljanima, kako već znamo, okupirana Velika gradina, koja je utvrda u ostalom bila zaštitom i znamenitom prijemetu kod Prevale i rimskoj cesti preko njega.

U jesen 1893. nagjen je blizu vrela Žbanice gornji dio rimskog miljokaza, koji je svakako bačen sa rimske ceste, koja je iznad onog vrela prolazila i jasno se razabire. Ono mjesto, gdje je obično natpis ili broj milje, hotimice je odbijeno, jer je dotičnik, po običajnom u zemlji mišljenju, kamen držao pod natpisom šupljim i zlatom napunjenim. ◊

U selu Prevali pri zapadnom podnožju istoimenog prijemeta izorao je godine 1893. seljak Pero Krišto na svojoj oranici u ritu Ogradi u slici 35., a, b i c u naravnoj veličini prikazanu štatuetu od bronca. Ona je sasvim očuvana, u svemu 85 mm visoka, te očevidno prikazuje mušku pozorišnu masku. To mnijenje potvrgjuje i krinki slično lice, neobična duga, šiljasta kapa i veoma pojastučen trbuh te podobe.

Još je vrijedno spomenuti, da su kako kod Prevale, tako i u okolišu sela Grabovice ponovno nagjeni rimski novci.

Sjeveroistočno od Renića, gdje smo gradinu na južnom kraju Buškog blata već upoznali, leži nasred blata Djevojački ponor, jedan od onih mnogih ponora, hoz koje zimska poplava blata u proljeću otječe.

U ždrijelu toga ponora vidio je u proljeću god. 1893. jedan pastir, gdje oveći kameniti stup proviruje, pa je to javio glavaru mjesta, koji je taj kamen iskopao i pri tome otkopao još druga dva kamenita stupa, sve s natpisima. Kada sam u junu godine 1893. došao u Renić, našao sam ona tri kamena već prevežena u selo, te sam odmah razabrao, da su to rimski miljokazi. Iza toga prekopavao sam u ponoru, pa sam ondje našao četvrti cio miljokaz, kao i vige fragmenata takog kamenja, od kojih je potol1jih jedan bio okićen i nejasnim ostancima natpisa. Svi su miljokazi◊ ležali za 2 m ispod nivoa ravnice oko njih, a na više mjesta ponorova ždrijela pruženi od istoka k zapadu i s natpisom dolje obrnutim, tako da se je, pošto su stupovi podignuti, sav otisnuti natpis mogao čitati u glini.

Kako je to kamenje dospjelo u ponor i u koju je svrhu onamo preneseno, nije razjašnjeno. Kraj ponora ne može biti da je prolazila cesta, jer ondje zemljište svake godine bude pod močvarom, a i ne vidi joj se nikakav trag. Takva cesta ne bi ni smisla imala, jer je i onako istočno i zapadno od rečenog mjesta ukraj Blata prolazila po jedna rimska cesta, kojoj se kolotečine vide u jednu ruku kod Kazaginca, a u drugu kod Liskovače u daljini od 2 km do 3 km od ponora.

Obje se naime rimske ceste razdvajaju kod Han-Brekala sjeverozapadno od Aržana na dalmatinskoi megji, te istočni krak preko Kazaginca, Dobrića i prijemeta kod Prevale prelazi u Duvanjsko polje, zapadni nasuprot preko Liskovače sjeverno prama Livanjskom polju. Moguće je, da su ti miljokazj, koji su sada u zemaljskom muzeju u Sarajevu, donešeni od jedne tih dviju cesta u ponor u ravnici Blata. Da ti miljokazi nekoć nijesu stajali do ponora, svjedoči u ostalom i to, što je na jednom od njih zabilježen broj milje XXXIIII., a na drugom XXXV., te su po tome oba morala imati različita mjesta.

Na kojoj su od rečenih dviju cesta nekoć bili; to se sada više ne može riješiti, ali su do ponora svakako dovučeni iz najbliže blizine; jer ako pogjemo rimskom cestom iz Soluna preko Trilja i Han-Brekala po Ballifovoj cestovnoj karti, onda se od prilike na 52 km od Soluna dolazi do Djevojačkog ponora u Renićima. Ali na prvom od tih miljokaza, kojima opis dolje slijedi, naročito je kao ishodište naznačen grad Solun i broj milje XXXIIII., što priliči daljini od okruglo 51 km.

Gosp. dr. K. Patsch bio je tako prijazan, pa mi je uručio svoje primjedbe o sva četiri, u zemaljski muzej prenesena miljokaza iz Renića i protumačio natpise.

"1. Stup, slika 36., s pravokutnim, za ukopanje u zemliu odregjenim temeljem, vapnenac; visina 2.00, premjer 0.44; visina temelja 0.5, širina 0.45, debljina 0.3; površina je na onom mjestu, koje je odregjeno za natpis uglagjena,ali je nešto oštećena; pismena su duboko usječena.

"Redak 2. Gordianus djelomice je proveden oko stupa i tako daleko izlazi iz plohe, odregjene za natpis, da se mora misliti, da je klesar preskočio jedan red svoje pregledalice, pa je to onda naknadno ispravio.

"R. 4. Mora da su glave obaju P bile vrlo plitke, samo im se slabo raspoznaje zaokruženje, ali se ne može sumnjati, da je stajalo p(ater) p(atriae), jer je Gordian tek 241. po drugi put bio konzul.

"R. 6. Iza pošljednje haste XXXIIII. na kamenu su male udubine, koje bi se po snimku — naročito s obzirom na broj XXXV. lako mogle smatrati petom hastom.

"R. 7. XXX.... na prednjoj je strani temelja i samo zaparano. Bez sumnje je i tu bilo XXXIIII., sada je površina poslije trećeg X odronjena. Pošto je temelj u ono vrijeme, kad je stup upotrebljavan, bio u zemlji, mogao je taj broj samo prije toga služiti kao kakova bilješka. Valjda je to bio naputak za klesara, koji je natpis imao da usiječe u kamen. Carski naslov trebalo mu je za sve stupove samo jedan put naznačiti; nasuprot je trebalo na svakom miljokazu usjeći onaj broj, kojim se imao označiti, jer bi inače lako mogla nastupiti pogrješka.

"Imp(erator) Caes(ar) M. Anton(ius) Gordianus P(ius) F(elix) Aug(ustus) p(ontifex) m(aximus) tr(ibuncia) p(otestate) II. co(n)s(ul) p(ater) p(atriae). A sal(onis) m(ilia) p(assuum) XXXIIII.—XXX[IIII].◊

"Kako cestovni broj tribuniciae potestas pokazuje, potječe natpis iz druge Gordijanove vladavine, t. j. iz godine 239. po Is.

"Od Gordijana imamo u Dalmaciji već jedan miljokaz na cesti Solun-Prolog-Halapić-Glavice-Crna gora-Pečka-Banjaluka. Isp.: Ballif-Patsch, "Römische Strassen I." str. 55, svezak 19.

"2. Stup, slika 37., bez temelja, od vapnenca, visina 1.24, premjer 0.36; ploha za pismo uglagjena; pismena naprijed iz redova izašla, plitko usječena, za čudo malena izišla je poprečna crta T; nepravilne interpunkcije.

"Imp(erator) Ca[e]s(ar) C. M[e]s(sius) Q. Traian[us] Dec(ius) P(ius) F(elix) Aug(ustus) et C. H[e]rennius Etruscus Q. Dec(ius) et C. Val[e]ns Hostilianus M[e]s(sius) Q(uintus) nobi[l]is(si)mi Caes(ares).

"Spomena je vrijedno, kako su potpuna imena obaju carevića.

"Pod Decijem postavljeni su i na cesti Sarajevsko polje - dolina Drine miljokazi (isp.: Ballif-Patsch, "Römische Strassen I." str. 66 i d.).

"3. Stup, slika 38., s pravokutnim, sada okrnjenim temeljem, od vapnenca; visina 1.62, premjer 0.3; ploha za pismo nije uglagjena; nelijepa pismena, naročito upada u oči nejednakost u izradi pismena A, sad s priječkom sad bez nje; nepravilna interpunkcija.

"U 2. redu pogrješno je stavljena tačka iza C mjesto iza R.

"Imp(eratori) Caes(ari) M. Aur(elio) Claudio P(io) [F(elici)] invinc(to) Aug(usto) p(ontifici) m(aximo).

"4. Jedan prama vrhu nešto stanjen stup, slika 39., bez temelja, od lapora; visina 1.74; premjer gore 0.28, dolje 0.32; ploha za pismo pomno ulaštena;◊ redovi naprijed pomaknuti, nelijepa, plitka pismena, naročito je broj vrlo tanko zaparan.

"Imp(erator) C(aesar) Marcus Claudius Pius Felix Aug(ustus) XXXV.

"Kada se oba miljokaza brojevi 3. i 4. isporede u pogledu teksta njihovih natpisa, pokazuju se velike nesuglasice. Broj 4. imamo u nominativu, broj 3. imna oblik posvetnog natpisa, na broju 4. nema Aurelius, invictus, pontifex maximus, što opet sve ima na broju 3; nasuprot na ovome opet nema broj milje; na broju 4, ispisane su riječi Marcus, Pius, Felix, na broju 3. skraćene su i samo početna pismena navedena i t. d.

"Kada još pridamo. nejednakost u obragjivanju kamena, onda se čitaocu rasklima mnijenje, do koga dolazi, kad prvi put pročita natpise, da oba kamena potječu od jednog vladara, Moralo bi se misliti, da su miljokazi jednoga cara na istoj cesti naročito kada su tako na blizu, kako to moramo pretpostaviti za broj 3. i broj 4., — s predaleka mjesta za cijelo nijesu do ponora dovučeni, — ragjeni po jednoj šabloni, pa i od istog klesara (isp, primjedbe kod broja 1.). Izlaz iz te dileme otvara nam se, mislim, kad u obzir uzmemo potpuna imena careva Klaudija i Tacita. Prvi glasi: M. Aurelius Claudius, potonji: M. Claudius Tacitus, na oba stoji: Marcus Claudius. Moglo bi se dakle uzeti, da je sastavljač natpisa broja 4. svoj tekst odviše skratio, ili da se je klesaru, potkrala, pogrješka, pa je on usjekao Marcus Claudius, mjesto M. Claudius Tacitus.

"Po tome bi dakle broj 4. potjecao iz vremena 275.-276., a broj 3. iz godina 268.-270. po Is.

"Od Tacita poznajemo u našoj provinciji dva miljokaza: C.I.L.III.3204. iz Jadere i Ballif-Patsch: "Römische Strassen I.", str. 69, broj 44 sa ceste Sarajevsko polje-dolina Drine; nasuprot ovdje prvi put nalazimo Klaudija na miljokazu u Dalmaciji.

"Cesta pripada najstarijim u Bosni¹. Po miljokazima, o kojima smo otojić govorili, čini se, kao da je u trećem vijeku nekoliko puta popravljana: pod Gordijanom (god. 239.), Decijem (god. 249.-250.), Claudijem (god,◊ 268.-270.) i pod Tacitom (275.-276.). Nego ovaj nagli sušljed uvećava sumnje protiv dojakošnjeg shvaćanja rada rimskih careva o gradnji cesta u Dalmaciji. Nije vjerojatno, da su ceste u tako kratkim razdobljima uvijek opravljane. Ja milslim, da ćemo od sada pravije suditi ako budemo kao Berger^1◊, Zangenmeister² i Hettner³ u pogledu porajnskih rimskih cesta pretpostavljali, da miljokazi vazda ne zasvjedočuju novogradnju, ili reparature nego da ih, često valja shvaćati samo kao počasne stupove, koji su dotičnim carevima podizani duž cesta.

¹ Isporedi: Dr. Patsch, Primjedbe. "Römische Strassen I.", str. 55 i d.
^1◊ "Die Heerstrassen des römischen Reiches." II., 16.
² "Bonner Jahrbücher", 76., str. 222.
³ "Die römischen Steindenkmale des Provincialmuseums zu Trier", str. 6.

"Neka se isporedi poučna primjedba Hettnerova na drugom mjestu, strana 7., o jednome miljokazu Hadrijanovom sa ceste Trier—Kolin: "5 tribunicia potestas Hadrijanova, i po tome podizanje miljokaza pada u god. 121., ali je cesta znatno prije, valjda već pod Augustom sagragjena, pa ni reparaturu ceste pod Hadrijanom ne mora miljokaz da naviješta". Možda je Gordijan iznimka megju gore spomenutim vladarima, jer za njega znamo, n. pr. po naznaci jednog gornjo-panonskog miljokaza C.I.L.III.4644.: vias et pontes vetustate conlabs. restituit, da je u istinu gradio; i kamen sa ceste Prolog-Halapić-Banjaluka⁴ čini se, da to napominje, jer ujedno i namjesnika imenuje."

⁴ Ballif-Patsch na dr. mj., str. 55.

Rečeni fragmenat petog miljokaza, koji sam ostavio u Renićima sastoji od mekog lapora, pravokutan je, 83 cm dug, na gornjem su mu kraju strane široke po 22 cm i 20 cm, a na dônjim krajevima 35 cm i 30 cm.

Na jednoj široj strani ima na kamenu sada već veoma izlizan natpis kome je znamenitiji dio megjutim bio na gornjem dijelu kamena, koga više nema. Mogao sam od tog natpisa ovo raspoznati:

SI ///////// E
PIVS (fel) IX
////// AVG.

U okolini sela Renići, onda u susjednom mjestu Rašeljki često se nahode rimski novci.

Isto tako dosta se često rimski novci nahode kod sela Liskovače, gdje smo po Rimljanima okupiranu Malu gradinu već upoznali.

U dolini kod Vinice našao je gragjevni savjetnik Ballif⁵ osim ostanaka rimske ceste i zidanih rimskih grobova, poklopaca od sarkofagâ i fragmenata od nadgrobnih spomenika, dok su opet meni poznati u◊ okolini onoga kraja, nagjeni rimski novci. Mnogo je nadaljer imskih novaca nagjeno u lijepom Roškom polju, te sam ja uvjeren, da će se potanjim pretraživanjem, kako kod Vinice, tako i kod Roškog polja naći ostanci rimskih naseobina.

⁵"Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina." I., str. 26.

Kod poznatog nam takogjer već sela Vira nahodimo kao ostanke rimske naseobine mnoge temeljne zidine i u velikoj množini rasute rimske opeke i krovni crijep. Pri gradnji crkve otkopan je ondje pod od mozajika, ali se dalje nije pazilo na nj, pa je meni kasnije pošlo za rukom, da sam samo malen, bijelim klincima našaran fragmenat toga mozajika spasao za naš muzej. Jedna od broncanih štatueta, koje je prijašnji župnik virski, fra Bono Šarić ondje našao, darovana je manastiru Humcu kod Ljubuškog. Vir je poznat i kao nahodište, gdje se često nahode rimski novci.

U velikoj se množini konačno rimski novci nahode i u okolini sela Zagorja, gdje je prije više godina kod jednog vrela nagjena broncana Bachova štatueta, za koju vele, da je sada takogjer u manastirskome muzeju humačkom. Nadalje mi je rečeno, da kod Zagorja ima rasutih komada opeke, pa pošto je ovuda prolazila cesta iz Vira preko Mesihovine u Duvanjsko polje, to ja mislim, da je i kod Zagorja bila rimska naseobina.

Kada sam prigodice obilazio po onome kotaru, pošlo mi je za rukom, pa sam našao nekolike rimske novce i uz to ih podosta i nabavio, ali su bakreni na žalost većinom loše očuvani.

Gosp. dr. Karlo Patsch bio je tako prijazan, pa je te novce odredio. Megju njima ovi su komadi:

I. Republika.

1. Jedan bakreni novac Irijski iz Zagorja.
2. Srebrni novac Pompeja iz Zagorja.
3. Srebrni novac Sicinia iz Zagorja.
4. Srebrni novac Portia iz Zagorja.
5. Srebrni novac Vettia iz Zagoria.

II. Carsko doba.

6. Srebrni novac Nerona (54.-68.) iz Kongore.
7. Srebrni novac Vespasijana (69.-79.) iz Zagorja.
8. Srebrni novac Sabine, žene Hadrijanove (117.-138.) iz Županjca.
9. Srebrni novac Marka Aurela (161.-180.) iz Borčana.
10. Bakreni novac Commoda (180.-192.) iz Zagorja.
11. Bakreni novac Galijena (254.-268.) iz Mandinog sela.
12. Bakreni novac Klaudija II. (268.-270.) iz Zagorja.
13. Bakreni novac Proba (276.-282.) iz Renića.
14. Pet bakrenih novaca Konstantina I. (306.-337.), od ovih jedan iz Zagorja i četiri iz Renića.
15. Bakreni novac Konstancija (337.-361.) iz Renića.

Najposlije valja amo priračunati:

16. Zlatan novac Teodosija (388.-395.), koji je, kao što je već rečeno, nagjen kod vrela Ostrošca u Vučijem polju.

Ma da se ta mala zbirka, koja je samo uzgredice prikupljena u malo dana, nikako ne može smatrati potpunom, opet ona, počevši od republike pa do u najkasnije doba careva obuhvata razdoblje od više nego četiri vijeka i ujedno pokazuje, kako zemljište kotara županjačkog obiluje rimskim novcem.

Po rečenome vidimo, da nam je i doba rimskog gospodstva u rečenome području ostavila dovoljno tragova. Najveće rimsko mjesto bilo je bez sumnje današnje kotarsko mjesto Županjac, pošto mu ostanci zapremaju površinu od više nego 15 ha. Dalja četiri rimska mjesta bila su bez sumnje kod Eminovog Sela, Borčana, Stipanića i Vira, dok su četiri takva mjesta kod Crvenice, Vinice, Zagorja i Roškog polja još problematična.

Rimsku utvrdu našli smo nadalje na Ravnoj glavici kod Borčana, za tim smo upoznali po Rimljanima okupiranih i zidovima vrlo utrgjenih šest prehistoričkih gradina kod Buhova, Kovači, Crvenica, Borčani, Stipanić i Liskovača.

Mnogo uz to ima nahodišta rimskog novca, koja sam u najrazličitijim krajevima županjačkog kotara mogao da utvrdim u osamnaest mjesta.

Ako nadalje razmislimo, da je podjarmljeni domaći narod valjda samo malim dijelom bio naseljen u pravim rimskim naseobama i da je većim dijelom ostao rasut po cijelom kraju, onda dolazimo do uvjerenja, da je gusta, poznata nam cestovna mreža toga kotara prolazila kroz dosta gusto naseljene i, gdje je to tle dopuštalo, bez sumnje i dobro obragjene krajeve.