Seoba Hrvata i prodor Avara
 |
Seoba Hrvata i prodor Avara, pad Salone 614.
Ime Hrvat prvi put se spominje negdje u 2. i 3. st. u Azovu, na ušću rijeke Dona. Ime ima grčki oblik kao Homathos i Horouathos, a riječ je, kako neki pretpostavljaju, iranskog podrijetla. Ova dva imena pronađena su na grobnim natpisima. Neposredna domovina prije seobe bila im je iza Karpata. Među ostalim teorijama o podrijetlu Hrvata brojni historičari, kao Sakač i drugi, ističu da su Hrvati iver iranskog naroda koji se u južnoj Rusiji pomiješao sa Slavenima podvrgnuvši neke od njih sebi, primivši od njih jezik i kulturu i davši im svoje ime i državnu organizaciju. U današnje svoje krajeve došli su s onu stranu Karpata uglavnom u 7. st. Već prije njih razna neorganizirana slavenska plemena prelazila su preko Dunava u tada već rasklimano Rimsko Carstvo,
znatan njihov dio odveli su sa sobom Avari kao roblje, te su 614. razorili Salonu, sjajni glavni grad rimske Dalmacije i pokorili dio stanovništva. Bjegunci iz Salone našli su utočište na dalmatinskim otocima i kasnije u utvrđenoj Dioklecijanovoj palači. Znatan dio stanovništva, tada već romaniziranih Ilira, zaklonio se u planine od Istre do Kotora i dalje. Vijesti o tome donosi bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u svom znamenitom djelu De administrando imperio u 29. i 36. poglavlju. Papa Ivan IV. (640-642), porijeklom Dalmatinac, šalje Martina opata u Dalmaciju i Istru s velikom svotom novca da otkupljuje zarobljenike i prenese kosti kršćanskih mučenika (uglavnom solinskih) u Rim. Ovu vijest saznajemo iz knjige svojevrsnih papinskih ljetopisa Liber Pontificalis. Opat Martin je tako i postupio. U Rim je prenio dio kostiju sv. Dujma, biskupa Venancija, koji je mučenički poginuo 257. u Delminijumu, i drugih kršćanskih mučenika. Za njih je sagradio kraj krstionice Lateranske bazilike kapelicu posvećenu sv.. Venanciju i tamo ih sahranio.
Po Konstantinu VII. Porfirogenetu, za pape sv. Agatona I. (679-681) Hrvati sklapaju sa Svetom Stolicom mirovni ugovor kako neće napadati druge narode niti voditi osvajačke ratove, nego će se junački braniti od napadaja, a pobjedu će im dati Bog i njihov zaštitnik sv. Petar. U to vrijeme Hrvati imaju već dva svoja biskupa, u Splitu i Zadru, na novoosvojenom teritoriju. Čak je zapisan kod Porfirogeneta i tekst zakletve hrvatskih knezova na taj ugovor. Liber Pontificalis govori također o ugovoru pape Agatona I. s raznim mladim narodima, među kojima spominje i krštene Slavene, koji u to vrijeme mogu biti samo Hrvati.
Možemo s povjesničarima reći da se pokrštenje Hrvata odvijalo polagano od sredine 7. st. do početka 9. st. O tome imamo i neke povijesne izvore. To su: Liber Pontificalis, krstionica hrvatskog kneza Višeslava (iz 8. st. ili 9. st. iz Nina), ogradni luk starohrvatske crkve u splitskom polju kod Kaštel-Sućurca iz druge polovice 7. st, sarkofag splitskog nadbiskupa Ivana Ravenjanina iz kraja 7. ili početka 8. st, te djelo Konstantina VII. Porfirogeneta (913-959) De administrando imperio( O upravljanju carstvom).
