S predstavljnja knjige "Bleiburg i Haag""

Već sam naslov „Bleiburg i Haag“ s podnaslovom „Kako propadaju hrvatske države“ ove Schwartzove knjige, kazuje o čemu je ovdje riječ. Autorova usporedba Bleiburga i Haaga, je na žalost sasvim opravdana, iako su se oni događali i događaju u različitim vremenima, u različitim povijesnim kontekstima, kasnija sudbina Hrvatske, nakon uspostavljanja država 1941. i 1991. je slična.
Razlika je samo u tome što je Bleiburška Hrvatska završila po stratištima diljem područja bivše Jugoslavije, a Haaška Hrvatska nastala nakon pada komunizma ali očito bez volje svjetskih i europskih centara moći, pa se ista sada razvlači po političkom sudu u Haagu, da ju se označi kao zločinačku državu nastalu na udruženom zločinačkom pothvatu, a kao takvu valjda treba proglasiti nelegalnom i pogodnom za utrpavanje u Zapadni Balkan ili kako engleski agenti kuju novi naziv Jugosferu.

Već u predgovoru ove knjige Schwartz dobro kao i obično u svojim tekstovima dodiruje samu srž odnosa Hrvatske prema Bleiburškoj tragediji, naznačujući da je dosta pukoga oplakivanja bleiburških žrtava, ta da se njima mora odati muževna počast i proglasiti ih junacima. Istovremeno on s pravom primjećuje da su naši vojnici i civili bili lišeni prava na junačku pogibiju, jer su poubijani nakon razoružanja, bez prava i mogućnosti na časnu smrt u borbi, ali svejedno njih sama borba za NDH označuje kao nacionalne junake. Poklani, izmrcvareni, strijeljani ili bačeni u jame i rudarska okna, oni su srpskim koljačima poslužili tek za osvetničko izdovoljenje ubilačkoga srbo-četničkoga i jugo-komunističkoga nagona, što se kasnije potvrdilo i Titovom izjavom da je morao dopustiti da se Srbi izdovolje.

Ali da to ipak nije bilo samo koljačko iživljavanje u afektu, potvrđuje izjava Milovana Đilasa, da su ti Hrvati morali umrijeti kako bi Jugoslavija živjela, što je potvrda o planskom ubijanju sa svim elementima genocida.
Autor odbacuje tezu naših neprijatelja koji tvrde da je Bleiburg posljedica Jasenovca, te lucidno zaključuje da je Jasenovac posljedica terora prve Jugoslavije gdje su Hrvati bili izloženi neviđenom teroru svih vrsta. Ali bez obzira na uzročno posljedičnu vezu Bleiburga i Jasenovca, koji se ovdje uzimaju kao paradigme za sva stradanja u tomu razdoblju, najveći i neoprostivi zločin koji su Hrvati počinili jest sama usudba da se uspostavi Nezavisna država Hrvatska, a kasnije i RH. Stoga je sasvim utemeljena i opravdana Schwarcova tvrdnja o nepostojanju ravnovjesja (jednake krivnje) između Bleiburga i Jasenovca koja dolazi od prohrvatski orijentiranih političara pa čak i od povjesničara koji rabe sintagmu zločin je zločin. Dok međutim za ljevičarske i odnarođene političke krugove ne postoji jednakost krivnje, nego se krivica isključivo svaljuje na zvjerski poubijane Hrvate, dok se oni koji su vršili te egzekucije označuju kao narodni heroji, a sam naredbodavac postaje maršal.

Odricanjem i ove RH od svoga junačkoga naraštaja koji ju je puškom stvarao, bagatelizira se i obezvrjeđuje njihovo djelo, te se time to djelo, država, osuđuje na smrt.
U daljnjoj raščlambi Scwartz iznosi ono ključno s čime se mi i danas svakodnevno susrećemo, a to je besramna i bezočna negativna stigmatizacija NDH i neprestano ispiranje mozga o zločinačkom karakteru te države i ustaškoga pokreta, a to se radi zbog stalne afirmacije lažnoga antifašizma, jer bi prestankom te propagande ti tzv. antifašisti ostali bez nužnih izmišljenih neprijatelja koji po njihovoj izopačenoj logici stvari moraju biti fašisti.
Glavna teza iz koje ti neprijatelji svih hrvatskih država crpe svoje laži i onda ih do besvijesti nadograđuju novim i novim lažima, leži u optužbi da je ustaški pokret bio kvinsliški tj. izdajnički, pa onda slijedom toga i zločinački a NDH kvislinška tvorevina.

Svatko objektivan i razuman će odbaciti te teze kao notorne laži i konstrukcije, jer Hrvat naprosto ne može biti Kvisling u odnosu na Jugoslaviju. Pojam Kvisling je nastao po Vidkunu Kvislingu, Norvežaninu koji je surađivao s Nijemcima, zagovarao okupaciju Norveške i kada je ona uslijedila u travnju 1940. uništio je vezu između norveške vojske te time uvelike ubrzao kapitulaciju i tako izdao svoju državu Norvešku, nakon čega se proglasio premijerom.
Jugoslavija nije bila država hrvatskoga naroda pa ju tako ustaše kao hrvatski revolucionarni pokret i kao Hrvati nisu ni mogli izdati, a stvaranje NDH nije bila izdaja nego ostvarenje vjekovnoga sna hrvatskoga naroda o vlastitoj državi.
Oni su se borili protiv Kraljevine Jugoslavije a za stvaranje NDH. Unatoč ratu cijeloga vremena trajanja NDH, ona je bila uređena na zavidnoj razini i funkcionirala je u duhu državotvorstva, predvođena samozatajnom nacionalističkom elitom. Vođena je razumna i nacionalno probitačna vjerska politika, utemeljena je i Hrvatska pravoslavna crkva. Zdravstvo i socijalna politika bili su bez birokratskih i novčanih kočnica kakve danas poznajemo, na usluzi narodu, a pravosuđe strogo djelotvorno,
Odgoj i naobrazba mladih pod okriljem zdrave države provođeni su u duhu dosljednog nacionalizma i državotvorstva, o čemu ova sadašnja karikatura država može samo sanjati. Kako i sam istražujem to razdoblje, mogu potvrditi da je NDH doista bila uređena država, a s obzirom na ratne prilike kojima je od samoga proglašenja bila izložena, zadivljujuće je kako je državni aparat funkcionirao. Moramo imati na umu da je NDH došla na razvaline jugoslavenskoga nereda, tako da se od toga aparata nije moglo ništa iskoristiti, nego je trebalo stvoriti potpuno novu upravu, s novim načelima reda i rada, a ne nereda i nerada koji je njegovala Jugoslavija.

Kao ilustraciju navesti ću samo jedan primjer iz Mostara, gdje se već 15. travnja 1941. isplaćuju odštete ljudima kojima su bile zapaljene ili opljačkane kuće od strane četnika, dakle samo pet dana od proglašenja države.
U pravilu NDH je bez ikakvih poteškoća uspostavljana na onim područjima gdje nije bilo Srba ili Grko-iztočnjaka, kako su ih onda zvali, a ondje gdje ih je bilo u značajnijemu broju, Država je nailazila na nepremostive teškoće.
Kraj NDH je bio neminovan i Schwartz dobro zaključuje kada tvrdi da se odustalo od gerilske borbe i da je donesena odluka o povlačenju zbog pomanjkanja streljiva. To je bio glavni razlog. Njemačka je obustavila sve isporuke zbog raznih teškoća koje uključuju transport i uništavanje njihovih tvornica jer je bila žestoko bombardirana od strane saveznika.
A zbog nestanka streljiva padala su mjesta i gradovi, što je već tada rezultiralo pokoljima naše vojske i golemim valom izbjeglica koje su u već u travnju 1945. preplavile Zagreb i naravno iz prve ruke donosili vijesti o načinu na koji partizani „oslobađaju“ zemlju. Kao primjer navodim slučaj „oslobađanja“ Aržana (Imotska krajina) od 25. svibnja 1944. kada se na prijevaru zarobila ljubuška bojna od 126 domobrana i nakon predaje oružja svih 126 je pobacano u jamu. Ovo je mogla biti pouka za Bleiburg da se oružje nikada ne daje iz ruku, ali na žalost Hrvati ne uče iz pogrešaka nego ih uporno ponavljaju. Tako su manje-više „oslobađana“ sva mjesta. Kada su ovako postupali prema domobranima, onda možemo samo zamišljati njihovo postupanje prema ustašama.

NDH se nije mogla spasiti ni priklanjanjem saveznicima, jer oni u stvarnosti nisu nikada podržavali tu opciju, ona je mogla figurirati samo kao varka kojom bi se Hrvati ponovno vratili pod okrilje Jugoslavije. Jedina dvojba koju su Englezi imali jest da li obnoviti Kraljevinu Jugoslaviju ili Titu dati komunističku Jugoslaviju.
Sličnu varku Englezi su nam podvalili i 1939. kada su Srbe nagovorili da Mačeku daju Banovinu, koja nije bila država nego zakonski akt, kako bi se Hrvati odmaknuli od sila Osovine i branili Jugoslaviju. Nakon što je 25. ožujka 1941. Jugoslavija potpisala Trojni pakt, Englezi se opet upliću i organiziraju vojni udar u Beogradu. Tako da dolazimo do apsurdne situacije da mi stvaranje NDH, između ostaloga, možemo zahvaliti i puču od 27. ožujka 1941. koji su organizirali Englezi, a koji nikada nisu bili za nikakvu hrvatsku državu, a za izvršitelja puča izabran je general Dušan Simović. Puč je toliko razljutio Hitlera da je na brzinu organizirao napad na Jugoslaviju koja je uz opstrukciju Hrvata pala nakon samo 12 dana tj. 17. travnja.

U poglavlju knjige gdje autor povlači paralelu između rata za RH i rata za NDH, dolazimo do prave istine o tomu kako hrvatski narod doživljava NDH. NDH je inspirativno djelovala na bojovnike u Domovinskom ratu i bila odlučujući poticaj za ustrajnost i neustrašivost naše vojske. Tu se Srbima obila o glavu stigmatizacija ustaša kao zločinaca i koljača, i u podsvijesti su oni i ovu državu doživjeli kao novu NDH, što im je ulijevalo strah u kosti a što je onda naravno olakšavalo našu borbu. Poznato je da su se u Domovinskom ratu pjevale pjesme o Juri i Bobanu i da se pozdravljalo Za Dom Spremni.
Sada se vodi usporedna bitka gdje se stigmatizira Domovinski rat kao zločinački, a na drugom kolosijeku se sustavno i dan danas plasiraju laži o NDH. Oni dobro znaju za te poveznice između dviju hrvatskih država i stoga se obje zajedno moraju i ocrniti.

Genezu gubljenja hrvatskih država Schwartz pokušava pronaći u psihologiji mase tj. hrvatskoga naroda, koji se drži nekih besmislenih i pogubnih načela. Tako navodi naš zavjet samom Sv. Petru po papi Agatonu danom u 7. stoljeću, da Hrvati nikada ne će voditi rat izvan svoga teritorija, a čega se Hrvati na žalost drže, što nije zabilježeno nigdje u svijetu. Spočitava im preveliki humanizam, miroljubivost, mekanost itd., a neprijatelj je sve samo ne takav.
Ovakvo ponašanje Hrvata svakako treba tražiti u dugotrajnom razdoblju bez države, i takav vid borbe, dok nemate državu može se donekle i opravdati. Jer smo mi tada u poziciji da se služimo katoličkom moralkom o ljubljenju svojih neprijatelja kako bismo ih smekšali, ali takva načela iz pozicije kada imate države su ništavna i treba ih odbaciti, a vjerska načela zadržati na duhovnoj i osobnoj razini i odmaknuti ih od praktične državne politike.
Ali kako Schwartz dobro uviđa da su naši neprijatelji sve samo ne humani i miroljubivi, dokazuje to da smo obje države plaćali krvlju i uspostavljali ih s oružjem u ruci. Ovdje čak ne vrijedi ni ona od Oca domovine dr. Ante Starčevića da je moguće postići usrećenje sviju, jer se pokazalo da su obje države od strane Srba doživljene kao nesreća za njih i oni su protiv njih ustali u oružanu pobunu.

Država je sama po sebi diskriminirajući faktor za sve one koji nisu njeni državljani ili se ne osjećaju takvima, oni svoja državotvorna prava ostvaruju u svojim matičnim državama. Ali Hrvati na žalost ni to ne shvaćaju, pa stoga kod nas manjine imaju veća prava nego mi, a to je rezultat bojažljivosti i sluganskoga mentaliteta te neusudba konzumiranja države u punom smislu. Ako se sam smatraš slugom i drugi će te tako smatrati, A.S. Uglavnom kao zaključak svoga izlaganja naveo bih ključni razlog zbog čega je propala ili propada i ova država, a što se dade izvući iz mnogih opservacija koje autor iznosi u knjizi, jest taj da se politička elita odnarodila i da vodi politiku suprotnu nacionalnim interesima.
Udaljavanjem onih koji su je stvarali širom su se otvorila vrata raznim političkim mizerijama i sluganima, a velike nepravde koje se nanose Hrvatskoj potpuno su sterilizirale i paralizirale narodne mase, koje su ponovno u poznatoj apatičnoj situaciji, što izdajicama samo olakšava dovršenje posla. Opet je zavladala ona poznata hrvatska zabluda o neuništivosti duha i povlačenje u tu duhovnu sferu, a da bi duh bio jači potrebna mu je patnja. Naši neprijatelji to jako dobro znaju i onda nam tu patnju rado osiguravaju i prepuštaju, a oni za sebe uzimaju ono opipljivo a to je hrvatska imovina svih oblika, a sada posežu i za teritorijem.
Knjigu preporučam svima, i hvala Mladenu na ovim britkim i briljantnim mislima koje je podijelio s nama i ovjekovječio ih u knjizi. Čestitam!

U Zagrebu, 6. studenoga 2009. Josip Miljak (www.hcsp.hr)