Građane Hrvatske iritira saborska rasprava o tome koliko će novca Vlada izdvojiti za Hrvate u BiH,pa ispada da su Hrvati iz BiH paraziti koji žive od milostinje iz Hrvatske,što naprosto nije istina. Da je Hrvatska platila Bužanima po međunarodnim normama,danas bi ovaj kraj bio bogatiji od Splita.

Nevolje stanovnika Buška blata počele su 1974. godine, kada je potopljeno i preimenovano u Buško jezero. Livanjske i duvanjske vode potopile su tada 56 četvornih kilometara livada i njiva, od čega je živjelo oko deset tisuća stanovnika. Čitav projekt vodila je i financirala ondašnja "Elektroprivreda Dalmacije", a vode iz ove akumulacije već 36 godina pokreću turbine četiri hidroelektrane na Cetini: Orlovca, Đala, Kraljevca i Zakučca, proizvodeći ukupno 1560 gigavatsati struje. Što od toga dobiju općine Tomislavgrad i Livno?

- Nedavno je profesor Nino Raspudić kazao za HT V da je HEP prošle godine zaradio 96 milijuna eura, a Tomislavgrad dobio na ime odštete tek 600 tisuća eura - kaže načelnik Tomislavgrada Ivan Vukadin.  No bilo je i lošijih godina, kada smo dobivali tek 200 tisuća maraka, a sve zbog načina obračunavanja odštete, koje se obavlja samo po količini vode, a ne po površini jezera. Po Sporazumu iz 1976. godine dobivali smo  tek 0,005posto od proizvedene struje u HE Orlovac.  Prošle jeseni dopunjen je i izmijenjen Sporazum pa ćemo ubuduće dobivati dvostruko, dakle 0,01 posto. Mi, opet,ne možemo biti zadovoljni jer se i dalje obračun radi samo po proizvedenoj struji i samo u HE Orlovac, a ne po potopljenoj površini i proizvedenoj struji u svim hidroelektranama na Cetini koje pokreću naše vode. Načelnik Vukadin također ističe da od 1999. do 2003. godine ta sredstva od odštete nisu išla u općinski proračun, nego za izgradnju vodovoda "Josip Jović" koji osigurava vodu i naseljima preko granice,u imotskoj i triljskoj općini.

Nedavno je Buško jezero doseglo maksimum, a potopljeno je bilo i Duvanjsko polje. Vode su pričinile goleme štete, pa Vukadin podsjeća na Sporazum iz 1976. godine u kojemu se "Elektroprivreda Dalmacije" obvezuje da će regulirati dotoke u Livanjskom i Duvanjskom polju, što, naravno, nije učinjeno.

Nekad bogati,sad sirotinja

U selu Grabovica svraćamo u zaselak Ivančići. Nije nama Hrvatska samo potopila polje od kojeg se živilo, nego nam je pozobala ljude - kaže Ante. - U ono vrime nisi smio kazat da ne daš svoje njive. Da ne daš, oni te potopiše. A ljudi već zaradili nešto u Njemačkoj, nešto dobili za njive, pa pravac Zagreb, Split, Đakovo, Bjelovar... Ovamo ostali samo sirotinja i nemoćni - veli  Ante Ivančić (58) kojega smo zatekli u jednoj kavani uz cestu u društvu Mare i Dane Ćurića. A zamisli ovo. Deset godina prije i deset godina poslije potapanja Buška jezera u Duvnu i Livnu nije se moga kupit plac u gradu za kuću - dodaje Dane.
- Politika! Da Hrvati ne postanu većina u tim gradovima. Tada su 33 moja rodijaka Ćurića odselili u Đakovo. U istu ulicu koja se sad zove Ćurića ulica. A vamo u Ćurićim nema niko. I ja priselio cesti.

Bračni par Mara i Dane Ćurić i njihov susjed Ante Ivančić (u sredini)

A tamo selili mladi, zdravi i poduzetni ljudi, s puno dice - ubacuje se Ante. I s markama. Iz našeg sela ima na stotine ljudi s fakultetom. Evo, ja sam
osta tu,ali sam svojoj dici platio stotinu i tri godine škole. Četvero završilo fakultet, još dvoje pri kraju. Ali di su? U Hrvatskoj.
Vamo ostali samo ja i moja Tereza, računajuć i šestero moje braće i sestara i njijovu dicu.

-          Odnija ji đava, sve nam uzeše, pa jopet mi ne valjamo ,dodaje Mara. Ne smim svašta govorit, jerbo je i moji dvoje u Rvackoj, neću kazat di su, ali nu ti vidi koliko smo mi dali Rvackoj, a čime nam ona vraća. Ja sam tu bila u ratu. Mi bez struje, jerbo smo svu struju dali Dalmaciji. I  neka. Ali što sad nemamo struje? Šta nam je aparata pocrkalo... Nemere televizor radit. Mi im dali golmana Šolu, našeg lvana lvančića,Jozu Ćurića, Ružicu Renić, sve Ćuriće,Ivančiće, Šole, Jurčeviće, Reniće, Ćurkoviće, Šariće, Mamiće,Ljubičiće..., onliko školovani i pametni ljudi..., a oni opet po nami.

Misto Tite Hrvatska

-          Drug je Tito oteo nam žito, sad se guza oko kukuruza -glasno propjeva iza mojih leđa moj poznanik Mate Beljan, kojega nisam zamijetio kada je ušao, ali je slušao razgovor. Samo umisto Tite stavi Hrvatsku.

Mate Beljan

I napiši ovo što ti ja kažem, jer sam ja prosvira, pa mi nemere niko ništa. Kad sam se 1990. javio u Prvi hrvatski zdrug, pregledali su me i kazali da sam psihofizički zdrav. I ja sam nakon rata mislio da sam zdrav, pa nisam tražio mirovinu, premda sam ranjavan. Neću ja svojoj Hrvatskoj naplaćivat, kažem sebi. Kad tamo, Ljudi mi govore da nisam zdrav. Kad sam to i sam uvidio, u Zagrebu kažu da sam zakasnio. I ne daju ništa. A najgore mi je što smatraju da sam budala. Ja sam samo lud, drugovi. I to povremeno. Srića pa me bacilo na veselje. I napiši da ni ovi naši što su uspili u Hrvatskoj nisu cviće za mirisanje.

Pored grabovičkoga groblja Mate Crnković čuva ovce i koze. Premda automehaničar, posvetio se zanimanju od kojega su do prije 50-ak godina živjeli svi Bužani.

Mate Crnković

- Imam ja čobana Muju, ali sam mu da tri dana slobodno, da ode kod svojih u Bosnu - kaže Mate. - Mogu kazat da lipo živim: 250 ovaca i koza, šest krava, deset praščadi, puno golubova..., a politika me ne zanima. Uopće nisam zavidan bogatim i moćnim, ali me politika zeza. Ne daju mi prodavat sir, janjce i kozliće preko granice, u Hrvatskoj. A mi moramo kupovat gotovo isključivo robu iz Hrvatske. Zapravo nam hrvatski trgovački lanci prodaju janjetinu iz Argentine, Australije ili Rumunjske, ali moje janje ili sir ne mogu tu nać svoje misto. Pa se dovijam nekako. Ranije sam šverca robu priko granice, ali sada naši znaju da je moj proizvod vrhunski, pa dolaze na kućni prag i kupuju. Sve u svemu, lipo mi je.

^{_{na groblju u Grabovici}}

Svakoj prosperitetnoj državi vrlo je bitno imati dobre i prijateljske odnose sa susjedima. Hrvatska ima sreću da na granicama ima državu BiH u kojoj su Hrvati konstitutivni  narod, k tome vrlo odan matičnoj državi. Hrvati iz BiH za Hrvatsku odavno ratuju (tisuće ratnika), za nju se natječu u športovima (samo Bužani su dali Šolu, Ivančića, Jurčevića...), daju joj svoje najvitalnije i najpametnije ljude, demografski je obnavljaju (samo u Zagrebu živi više od deset tisuća Bužana prve i druge generacije), za nju se natječu u svemu i svačemu. Sve su to razlozi da RH pomogne njihov opstanak u BiH, a ne da ih optužuje za sve hrvatske nedaće. Inače ćemo imati situaciju da će se svi Hrvati iz BiH za kratko vrijeme preseliti u Hrvatsku, a Hrvatska izgubiti ne samo demografski, nego ekonomski, politički, kulturni, športski i svaki drugi potencijal.

Opstanak Hrvata u BiH nije bio toliko upitan u vrijeme Jugoslavije i komunizma, koliko danas, kada mu je jamac Republika Hrvatska. Moji sugovornici odreda su istaknuli da im ne treba socijalna pomoć Republike Hrvatske, nego hladna ekonomska računica.

- Da je Hrvatska platila nama Bužanima po međunarodnim normama, onda bismo mi bili bogatiji od Splita - kaže Dane Ćurić. Ovako ispada da ja živim od Hrvatske i tužno se osjećam u Splitu ili Zagrebu kada na mene galame čim vide registracij u mog auta. Hrvatskoj jezero i struja, nama blato.

HEP nam je srušio kuće, a nije izgradio nove

Šteta što nije sačuvana maketa novog naselja u Prisoju koju su napravili u Zagrebu, prisjeća se Bože Drmić, ondašnji i današnji vijećnik u Općinskom vijeću Tomislavgrada. Budući da je po vodu morao ići u dio našeg sela gdje su bili škola, dom, matični ured, trgovina, birtije, stambene zgrade, oni su se obvezali sve novo i moderno napraviti te urediti komunalije. Od svega su napravili školu i stambenu zgradu za nastavnike, što je sad u ruševnom stanju jer se u naselja oko Buška jezera nije ništa ulagalo. I nas su koristili i Hrvatska i Općina. Iz Buška jezera otjerano je stotine tisuća kamiona šodera za ceste i plodnoga naplavnog zemljišta za njive, voćnjake i vrtove, dobrim dijelom u Dalmaciju. Da se naplaćivalo samo pet maraka po kamionu, mi bismo bili na konju. Ovako... A ribe i žabe godinama su izlovljavali većinom Imoćani, Sinjani i Triljani.

Slobodna Dalmacija/Petar Miloš