Marijan Šarić:Moja životna pobjeda
 |
Marijan Šarić s obitelji
No, najbitnije mi je da oboljelima od te bolesti dam nadu. Ako sam ja uspio, možda i oni imaju šansu. Važno je samo da simptome koje im šalje tijelo ne shvaćaju olako i da inzistiraju na specijalističkim pregledima ako posumnjaju da nešto s njima nije u redu. Što se bolest prije otkrije, veći su izgledi i da se zaustavi
Već petnaest godina Marijan Šarić (53), vlasnik zagrebačke tvrtke Europatrade, jedan od pet najboljih zastupnika Samsunga u svijetu, bori se se multiplom sklerozom. No, ugledni privrednik, koji se kao 11-godišnjak, s roditeljima te petero braće i sestara iz Grabovice pokraj Tomislavgrada doselio u Sesvete, ni u jednom trenutku nije pokleknuo pred tom kroničnom bolešću središnjeg živčanog sustava, koja se manifestira različitim neurološkim simptomima (problemi s kretanjem, utrnuće ekstremiteta, polovice ili cijelog tijela, vrlo neugodni trnci u nogama i rukama, smetnje ravnoteže, smetnje koordinacije, smanjenje intelektualnih sposobnosti...) i, na žalost, završava smrću.
Marijan Šarić sustavno se borio protiv nje različitim terapijama i lijekovima, a na kraju ju je uspio “zaustaviti” zahvaljujući transplantaciji matičnih stanica, što je prije tri godine prvi put učinjeno u Hrvatskoj. Ali isto toliko vremena trebalo je proći dok nije, argumentirajući to i nalazima, mogao reći da je u borbi s tom neizlječivom bolešću - ipak on pobjednik. Istina, i dalje teško hoda, uglavnom uz nečiju pomoć ili oslanjajući se o štap, ali redovito vježba, pliva u bazenu koji je sagradio u svojoj kući od 2500 četvornih metara u Sesvetama, igra bilijar, kugla, a kako nema problema sa sjedenjem i refleksima, sam se svaki dan doveze na posao u svoj ured u Slavonskoj aveniji u Zagrebu, putuje po svijetu, ugovara nove poslove, brine se da njegovo poduzeće sa stotinu zaposlenih bude u samom vrhu zastupnika Samsunga u svijetu.
Kratko se odmara tek ljeti, i to u Marijan centru, kompleksu apartmana s restoranima i kasinom, koji je izgradio iznad Zlatnog rata u Bolu na Braču. To su dani kad je sasvim posvećen obitelji: supruzi Ljerki, medicinskoj sestri i diplomiranoj kriminalistici koja vodi kozmetički salon Beauty Point u Zagrebu, sinovima Mateju (17) i Antoniju (14) te kćeri Luciji (13).
Do 1993. Marijan Šarić je mogao ostvariti sve što poželi. Iako se prilično za sve i namučio. Kao četrnaestogodišnji dječak otišao je s ocem u Njemačku, gdje je završio zanat za preciznog mehaničara, a nakon srednje škole najprije se zaposlio u jednoj tvornici, a 1984. otvorio je u Münchenu svoj prvi dućan s tehničkom robom. Kad se 1989. odlučio vratiti se u Hrvatsku, s nekolicinom partnera otvorio je duty free dućan u Zagrebu u kojem su prodavali i Samsungove proizvode. Prodaja je išla tako dobro da su ga predstavnici Samsunga nagovorili da postane njihov generalni zastupnik za Hrvatsku. A 1993. otvorio je u Sesvetama, najistočnijem dijelu Zagreba, veliku robnu kuću s televizorima, glazbenim linijama i bijelom tehnikom. Već je bio drugi put oženjen, dobio i prvog sina u tom braku, počeo graditi drugu kuću i postao ugledan poduzetnik koji je kapital stekao vlastitim radom. No, jedno jesenje jutro život mu je preokrenulo naglavačke.
- Noć ranije malo sam “zaružio” s poslovnim partnerima tako da sam kući stigao tek u zoru i kako nisam odmah mogao zaspati, još sam malo gledao televiziju - prisjeća se ugledni poduzetnik - no već u deset sam se probudio i htio ustati iz kreveta, ali lijeva ruka na koju sam se pritom oslonio, samo je klecnula natrag na krevet. Mislio sam da sam je “zaležao”. Ali kako slabost u njoj nije prolazila, supruga je inzistirala da odemo u Novu bolnicu u Dubravi, gdje je tada radila kao medicinska sestra. Dalje se sve zbivalo kao u serijalu “Dr. House”: vodili su me s jedne na drugu pretragu, ali svi su nalazi bili uredni. Za svaki slučaj liječnici su me poslali na magnetsku rezonancu, a potom i na punktiranje likvora iz kralježnične moždine. Na žalost, nalazi su potvrdili njihove sumnje da imam multiplu sklerozu. U bolnici sam ostao deset dana tijekom kojih sam dobivao kortikosteroide i ruka je počela normalno funkcionirati. O svojoj bolesti Marijan Šarić u početku ništa nije znao. Liječnici su mu rekli da mora živjeti sa što manje stresa, ali on je nastavio raditi kao i do tada jer se nije osjećao loše. Stiglo je i drugo dijete, sljedeće godine i treće... No, s vremenom je ipak počeo osjećati lagane tegobe vezane uz kretanje, pa je počeo čitati medicinske knjige, savjetovati se s poznanicima, doznavati što ima novo vezano uz njegovu bolest, a tri godine nakon prvih simptoma postao je pacijent prof. dr. Vesne Brinar, voditeljice Odjela za demijelinizacijske bolesti Neurološke klinike KBC Zagreb. I uz njezin nadzor isprobao sve moguće terapije poznate službenoj medicini, kao i neke lijekove koji su bili u eksperimentalnoj fazi, a potražio je pomoć i u alternativnoj medicini.
- Čak sam kupio i barokomoru jer sam čuo da bi mi mogla koristiti. U Hrvatskoj ih postoji svega nekoliko - u Splitu, Puli, Zagrebu, Dubrovniku, Osijeku i Crikvenici pa se na tretman (sat vremena udisanja stopostotnog medicinskog kisika pod tlakom većim od atmosferskog) veoma dugo čeka. Budući da sam si to mogao financijski dopustiti, kupio sam je s namjerom da kasnije pomognem i drugim ljudima s raznim tegobama. Nekoliko sam je mjeseci koristio, ali nisam primijetio poboljšanje. Stoga smo je premjestili u kozmetički salon moje supruge te zaposlili i jednu liječnicu koja se brine da se komora pravilno koristi. A tretmani su i jeftiniji nego u drugim barokomorama. Kod moje supruge u salonu stoje 400 kuna. Prvih sedam godina uspio se nositi s bolešću iako je magnetska rezonanca svake godine pokazivala nove plakove (u njegovom slučaju oštećenja ovojnica živaca u kralježničnoj moždini), ali 2000. stanje mu se naglo pogoršalo tako da je mogao hodati samo uz pomoć štapa. Uslijedile su brojne terapije od kojih je neke podnosio lakše, neke teže, a poslušao je i savjet prof. dr. Vesne Brinar da pokuša terapiju novim lijekom, injekcijama copaxone, koje mu je davala supruga. Najprije jednom tjedno, zatim dvaput, a na kraju svaki dan. No, ni u tako teškom stanju nije prestao raditi. Dapače, proširio je svoje poslovno carstvo na još jednu robnu kuću, sagrađenu 2001. u Slavonskoj aveniji, dvostruko veću od one u Sesvetama, a koliko je mogao, pomagao je i supruzi oko djece. Nije s njima mogao trčati po parku ili voditi ih na utakmice, ali držao ih je u krilu, pomagao starijem sinu oko školskih zadaća, mnogo razgovarao, trudio se da djeca osjete koliko mu znače i da ih razvedri svojim optimizmom. Dodatni optimizam ulila mu je i prof. dr. Vesna Brinar, s kojom se toliko često čuo i razgovarao da su s vremenom postali i kućni prijatelji. Ona mu je 2005. rekla da znanstvenici istražuju mogućnost zaustavljanja napredovanja multiple skleroze transplantacijom matičnih stanica. - U to vrijeme taj se zahvat samo ekperimantalno obavljao tek u nekoliko klinika u Europi i Americi - objašnjava Marijan Šarić. - Bio je dio redovne procedure samo na klinici Hadassah u Jeruzalemu. Prof. dr. Vesna Brinar poznavala je sa svjetskih kongresa prof. dr. Shimona Slavina koji se time bavio. Poslala mu je moje nalaze i dogovorila pregled za lipanj te godine, na koji smo zajedno otišli. Izraelski liječnik procijenio je da bi transplantacija u mom slučaju mogla zaustaviti napredovanje bolesti pa je zakazao zahvat za tri mjeseca. No, kad sam se vratio u Zagreb, našao sam se i s našim vrsnim liječnicima - neurokirurgom Josipom Paladinom te internistom Borisom Labarom, koji su me uvjerili da se taj zahvat može obaviti kod njih na Rebru. Istina, dotad još nisu obavili niti jedan, ali vjerovao sam u njihovu stručnost i odustao od Izraela.
‘Zamjenske’ stanice
Potkraj listopada 2005. primljen je na hematološki odjel KBC-a Zagreb. Najprije su mu injekcijama, laički objašnjava, potencirali da matične stanice “iziđu” iz koštane srži u krv, a zatim je tri dana po tri sata bio priključen na aparat koji je iz krvi “skupljao” matične stanice koje su zatim posebnim postupkom “pročišćene”. I tako pročišćene spremaju se u vrećice i zamrzavaju do transplantacije, kojoj je prethodila kemoterapija da bi leukociti i limfociti bili na minimumu. Devet dana dobivao je citostatike, što je vrlo teško podnosio, nakon treće doze otpala mu je kosa, a stalno je imao i visoku temperaturu. Nakon tih devet dana matične su mu stanice infuzijom vraćene u krv. - Sve sam nekako podnio, ali kemoterapija me uništila. Bio sam živ, ali uopće se nisam tako osjećao. Uz svu muku kroz koju sam prolazio, dobio sam na licu i herpes zoster, što me boljelo do ludila. Iz bolnice sam otpušten nakon dva mjeseca. Za to sam vrijeme smršavio 18 kilograma. Kaže se da je lakše biti i bolestan ako imaš novca. Marijan Šarić doista je u tim trenucima imao sreću da ima mogućnosti otputovati u bilo koju bolnicu na svijetu, kupiti bilo koji lijek, pokušati i ono za što drugi ljudi možda nisu imali ni prilike čuti, pa je tako neko vrijeme proveo i u klinici pokraj Münchena, specijaliziranoj za oporavak nakon kemoterapija.
- Ondje su me podvrgnuli posebnom režimu prehrane i vježbama da bih upoće mogao stati na noge i napraviti nekoliko koraka. A kad sam se koliko-toliko opravio, odlučio sam misli zaokupiti drugim stvarima. Kako sam stalno uza se imao laptop i mobitel, sve sam vrijeme kontaktirao s poslovnim partnerima i svojim suradnicima, rješavao probleme, donosio odluke... Većina njih nije ni znala kroz što sam sve prolazio. Nakon transplantacije matičnih stanica magnetska rezonanca pokazala je da je zaustavljeno napredovanje bolesti, ali Marijan Šarić i dalje je teško hodao. Stoga se u ljeto 2007. odlučio na još jedan postupak - “presađivanje” mezenhimalnih stanica - što je također obavljeno u Hrvatskoj prvi put. Liječnici su, kaže, pretpostavili da bi te stanice, obrađene i očišćene posebnim postupkom, što se radi samo u jednoj klinici u Ateni, mogle “zamijeniti” i “popuniti” oštećenja na kralježnici Marijana Šarića i na taj mu način poboljšati hodanje.
- Te su mi stanice vađene u potpunoj anesteziji iz srži zdjelične kosti i nakon šest tjedana vraćene u likvor kralježnične moždine. Sve je bilo vrlo komplicirano, od oba zahvata do transporta stanica u Atenu u roku 24 sata, za što je trebalo i posebno odobrenje Ministarstva zdravstva. Baš sam se namučio, a nikakvo se poboljšanje nije dogodilo. Godine borbe s bolešću za koju nema lijeka mnoge iscrpe, ubiju im volju, oduzmu im snagu i odlučnost, ali ne i Marijanu Šariću. On se ni u jednom trenutku nije predao jer, kako kaže, ima tisuću razloga za borbu. Tu su supruga i djeca, radnici koji o njemu ovise, posao do kojeg mu je stalo, golema kuća koju je izgradio da bi s obitelji uživao u hedonizmu koji mu je omogućio naporan rad...
- U Centru kod prof. dr. Vesne Brinar liječi se oko 700 pacijenata s multiplom sklerozom, a prema nekim procjenama, u Hrvatskoj ih je više od četiri tisuće. Među njima je mnogo mladih koje je bolest u nekoliko godina prikovala za krevet ili ih lišila sposobnosti rasuđivanja. Kad to vidim, ne smijem se žaliti. Najvažnije mi je da mi svaka magnetska rezonanca potvrdi kako nema novih oštećenja. Istina, imam boljih i lošijih dana i štap u rukama, ali ipak stojim na vlastitim nogama, imam obitelj, radim... Za to se isplati proći kroz najveće muke.
No, najbitnije mi je da oboljelima od te bolesti dam nadu. Ako sam ja uspio, možda i oni imaju šansu. Važno je samo da simptome koje im šalje tijelo ne shvaćaju olako i da inzistiraju na specijalističkim pregledima ako posumnjaju da nešto s njima nije u redu. Što se bolest prije otkrije, veći su izgledi i da se zaustavi.
Snježana Dragojević Harapin/Gloria
