Kako je počelo, još malo pa će “malog čovika“ početi kažnjavati i elektrošokovima ako zakasni uplatiti ratu ili dvije struje. Nema milosti: svakoga tko nema love da podmiri dug državi ili da se odazove njezinu zovu valja hitno identificirati, locirati, uhititi, transferirati...
Puno je u nas takvih bizarnih slučajeva gdje sustav sustavno trenira strogoću na malim ljudima jer ovi, recimo, “dokazano“ gledaju televiziju u selu bez struje ili pak doma u gradu ... što ja znam ... drže kokoš na balkonu. Grgo Mandić iz Vranjica nema love za sudske “provode“ u Zagrebu.
Ali, zakon je zakon, nema tu mjesta za nijanse i suptilnosti, nije uopće bitno što samohranog oca oboljelog od azbestoze za klevetu tuži nedostupni tip optužen za ozbiljan gospodarski kriminal. Gospodina Mandića policajci neskloni melodrami odvukli su od troje malodobne djece pred lice pravde koju, paradoksalno, traži bjegunac od nje, Jozo Ćurković.
 |
|
/Duje Klarić / Cropix |
U rodnom kraju
A gdje je taj Ćurković? Ne, on odavno nije u našoj veseloj pravnoj državi, nije se taj pojavio na sudu u Zagrebu, njega nisu mogli privesti. Eno ga u misiji revitalizacije svoga rodnog kraja, tamo odmah “iza grane“, u Hercegovini. Uživa u blagodatima dvojnoga državljanstva u zavičaju gdje ga svi obožavaju. Otamo vodi poslove i diže desetke tužbi u Hrvatskoj, a njegova Grabovica je procvjetala otkad se neimar u nju vratio: “Jozu hvale svi odreda, od mladeži do gastarbajterskih umirovljenika.
Kako i ne bi kad je za ovih nekoliko godina proširio seoske pute i ulice, sagradio igralište, ogradio groblje i napravio kapelicu s mrtvačnicom, uredio Župni ured i okolo njega, uredio obalu Buškog jezera niže svoje ograde“, izjavio je jučer našem reporteru “mladi čovjek koji se predstavio imenom Mate“. Hvali Ćurkovića, fala Bogu, i župnik Jakov Lukač (valjda Marko!?). Evo, napravio bi bivši gazda “Salonita“ i marinu na obali Buškog jezera.
Dva mala mista – dvije sudbine. Vranjic, ekološki i socijalno izmožden, mjesto je Mandićeve nesreće. A Ćurkoviću je rodna Grabovica, tamo na idiličnim obalama Buškog jezera, čudnim obratom postala izbjeglička arkadija - nema tamo tko da ga hvata i zatvara. Čak i da mu ovdje pravomoćno presude, na osuđene u odsutnosti ne odnosi se sporazum između Hrvatske i BiH o međusobnom izvršenju zatvorskih kazni.
Storija o Mandiću i Ćurkoviću arhetipska je priča o srazu bogatoga gazde i malog čovjeka. Ovaj prvi će “prijeći crtu“ i sa sigurne udaljenosti diviti se ljepotama naše pravne države, a drugome će ona neometano banuti na vrata po tužbi prvog. Jer, kao što kaže ona pjesma “Šarla akrobate“: “Mali čovjek želi preko crte / Preko crte želi, ali ne smije / Njega guše propisane norme ...“ Mali ljudi nemaju gdje pobjeći. Skupo im je.
Oni se trape u čekaonicama bolnica, slažu opomene pred ovrhu, štrajkaju glađu, trpe državnu krađu svojih mirovina, gube se u kafkijanskim koridorima hrvatskog sudstva i teško stižu do zadovoljštine čak i kad im “propisane norme“ daju za pravo... I ne, uopće ne morate svraćati u restoran društvene prehrane “Kontejner“ da biste stali u definiciju “malog čovjeka“.
Ja se, recimo, osjećam užasno malim kad se suočim s ubitačnom računicom da je “haračem“ u proračun vraćeno duplo više love nego što je dosad zbrojeno da je ukradeno iz državnih tvrtki i institucija. Velike face u njima i još veće iznad njih ukrale - mi vratili. I preplatili, barem ovo što je dosad otkriveno... Zašto nam se to događa?
Mentalitetni feler
Pa zato što je malog čovjeka lako potkupiti i na tome leži tragikomična priča o velikima i malima na ovim prostorima. Nju će narodski jednostavno ispričati baba Vranjka iz Ćurkovićeva sela: “Ako će radit za selo vako ko Jozo, onda bi nam iz Rvacke tribalo protrat još kojeg našeg sposobnog čovika.“
O.K., Vranjičanima nije bio tako dobar, ali nemojmo sad lamentirati o bogatim Hercegovcima u Hrvatskoj. Baba Vranjka prostodušno nam je otkrila mentalitetni feler koji nadilazi državne granice. Svako malo neki “naš sposobni čovik“ našem malom čovjeku proda iluziju da ide baba s kolačima, da ima za sve, a onda ispadne da je njih nekolicina svima otela.
Pa kad nam više ne ostane ni za “manistru na pljuvaku“, policija će vam, kao Grgi Mandiću, odvažno i bez pardona zakucati na vrata. Za to vrijeme bivši premijer će kupovati stanove i umjetnine po Americi, angažirati skupu PR-ovku u Austriji, a ministar policije će na televiziji još uvijek neodređeno odgovarati na pitanja vode li velike istrage o korupciji do Sanaderova praga.
