Danas je tehnologija ručne košnje praktički izgubljena i to ne samo zato što je čovjek danas
previše komotan da bi se sa tim zamarao, već i zbog toga jer si ljudi više ne znaju pripremiti kosu za
košnju. Niti nekada dok se je mnogo ručno kosilo, dok nije bilo rotacionih kosilica, a pogotovo ne
trimera, nisu svi ljudi znali niti pravilno učvrstiti kosu na kosište, niti poklepati kosu. Danas je prava
rijetkost da to netko zna napraviti. Puno je jednostavnije kupiti motornu kosilicu i ne boriti se sa
raznim, već napuštenim vještinama. To što po prirodi sve zuji i ronda od raznih kosilica, prskalica i
pila nikoga previše ne zabrinjava. Pa ne živimo više u kamenom dobu! Danas se sve veća pažnja
posvećuje buci u gradovima i nastoji se je smanjiti što je više moguće, no u prirodi možete raditi što god
hoćete. Buka je samo jedan od vidova zagađenja okoline i to dosta ozbiljan. To najbolje znaju oni
zaposleni u industriji i oni koji bi za vikend negdje na nekom brijegu poslije ručka malo odrijemali.
Sama oštrica je lagano
uzdignuta i to daje dobar efekt klizanja, bitno je da oštrica nema tendenciju struganja po zemlji, jer se
rezanjem zemlje brzo zatupi i gubimo nepotrebno snagu. Ovaj oblik uzdignute oštrice se ne mora
postizati nekim posebnim postupkom jer on nastaje usput, u samom procesu klepanja, čak se događa da
ako nismo pažljivi kod klepanja ta deformacija oštrice prema gore ode previše. Sam postupak klepanja
sastoji se u tome da laganim udarcima specijalnog čekića (klepca) po oštrici kose koja je polegnuta na
isto tako specijalan nakovanj (babicu) stanjujemo oštricu.