Izvoz staraca u Hercegovinu
 |
Domovi za umirovljenike u Tomislav Gradu i uz Buško jezero uslugom i cijenama privukli klijente iz Hrvatske
Izvoz staraca u Hercegovinu: domovi preko granice jeftiniji i udobniji
Sunčani dan izvukao je u dvorište stanare Staračkog doma u Tomislav Gradu. Frano, Stipe i Marijan pričaju svoje gastarbajterske dogodovštine, a Niko iz invalidskih kolica zabavlja svojim dosjetkama Lucu i pletilju Anicu.
Malo sam se zbunio kad me baka Anica pozdravi imenom i veselo me predstavi ostalima kao njezina nesuđenog zeta. A onda me podsjeti na pradavna vremena kada sam kao student dolazio u njezin stan u Sarajevu i udvarao se njezinoj Ivanki.
Priznao sam da nije bilo do mene nego do Ivanke, ali je za ovu priču važnije odgovoriti na pitanje odakle Anica Rudolf u duvanjskom staračkom domu.
 |
| Stipe Radoš: Napustio sam svoju kućerinu i došao u dom |
‘Najlipše u domu’
- S troje djece sam u ratu izišla iz Sarajeva kroz onaj tunel, sinovi završili u Kanadi, a kćer u Zagrebu - veli Anica. Pa sam onda živjela tri godine u Kanadi kod sinova, pa tri u Zagrebu kod kćeri. Kad sam saznala za ovaj starački dom, došla sam ovamo i već sam tu tri godine. I nisam se pokajala. Ovdje mi je prekrasno. Kad sam spomenuo da se neki ne mogu naviknuti na dom, Stipe Radoš iz Roška Polja je dao svoj komentar.
- Ja sam obigra svu Evropu, u Njemačkoj zaradio mirovinu, ali mi nigdi nije bilo lipše ko tu u domu. Ja sam napustio kuću , kućerinu, vilu… koju sam sagradio računajuć da će dica u njoj stanovat. Kad tamo, dica se razišla po svitu, ja osta sam. I evo me na kraju tu sa svojim vrsnicim. Čovikov život ne vridi čim izgubi vrsnike. Svi se mi bolje razumimo tu u domu, nego s dicom i unucima. Triba nagradit onog čovika koji se dositio tu napravit starački dom - tvrdi Stipe.
Što bi Duvnjaci da nije Doma? Treba znati da su Duvnjaci prije 40-ak godina masovno krenuli vani. Pokazalo se da su za njima krenula i djeca, tako da su s umirovljenjem ostali sami u svojim seoskim vilama.
 |
| Socijalna radnica Ivana Mamić sa štićenicom u Renićima |
Stari su i bolesni, pa im, treba cjelodnevna skrb. A to mogu dobiti samo u Domu. Uistinu, Dom je sređen kao hotel. Trideset zaposlenika, mahom potomaka gastarbajtera, brinu o njima. Ivanka Ljubas, socijalna radnica i gastarbajtersko dijete, zna što im treba i kako razmišljaju. - Većinu stanara čine udovice gastarbajtera, jer muškarci, izmučeni teškim radom i nostalgijom, kraće žive - veli Ivanka.
A imamo tu čeljadi iz čitave BiH, te Dalmacije, pa čak i Zagreba. Uvijek je 30-ak zahtjeva na čekanju. Ipak, manje se čeka na smještaj nego u Hrvatskoj. Moram kazati i da smo mnogo jeftiniji od privatnih domova u Hrvatskoj, da i ne govorimo o Njemačkoj ili Austriji. Pokretni plaćaju 580 maraka (2300 kuna), polupokretni 640 KM (2560 kuna), a nepokretni 700 maraka ili 2800 kuna.
Budući da sve više građana Republike Hrvatske svoje starce smješta u taj dom, može se govoriti i o tome kako je Hrvatska dobila još jedan izvozni adut - izvoz starčadi! Uspješni gastarbajter Nikola Renić (64) dosjetio se ušteđevinu uložiti u izgradnju staračkog doma u svome selu, na didovini.
Peterokatnica dominira selom iza kojega se vidi Buško jezero. Unutra sve namješteno po njemačkim standardima. Tu su krasno namještene sobe, dva lifta, kapela, mrtvačnica, dnevni boravak, čitaonica, fitness dvorana… Na ulazu sretnem djeda Petra Renića kojega pod ruku vodi unuka. Pitam ga je li on stanar Doma, a Petar veli:
- Je, stanujem i u Domu i u ovoj svojoj kući priko puta. Obolio sam, pa mi mi najlakše doć do doktura priko Doma. Onda plaćam dom, pa volja me bit u njemu, volja me bit u svojoj kući kod sina.
Vlast ih zaboravila
Vlasnik Doma Nikola Renić bio je u Njemačkoj, ali su nam sve podatke ljubazno dali socijalna radnica Ivanka Mamić, tajnica Dijana Popović i medicinski brat Muhamed Pivčić.
- Dom je otvoren prije godinu dana, a već smo popunili 80 posto kapaciteta, imamo 60 stanara. Istina, malo smo skuplji od Doma u Tomislav Gradu, ali se mora znati da nemam o nikakvih donacija od države. Naprosto moramo tržišno poslovati. No već se za nas pročulo, tako da bi mogli popuniti sve kapacitete, ali Nikola ne da dok se novi prostori ne urede do kraja. Još smo u investicijama - kaže tajnica.
Među stanarima Doma iz Dalmacije zabilježili smo priču Ruže Tabak iz Kamenskog koja je veselo čavrljala sa svojom prijateljicom Slavom Vukadin iz Srđevića.
- Lipo mi je, jašta - veli Ruža. Ćeri razudala, sinove oženila, unuke dobila… Sve se razišlo. Taki je život. Ta neće dica napušćat svoj posa, da bi bili sa mnom. I šta će mi kad me zaboli? Meni triba doktur, sestra… A tu mi sve pečeno i vareno. A mladost mi niko nemere vratit. Starački domovi, dakle imaju svoju svrhu i za sada mogu poslovati po tržišnim aršinima.
 |
| Dnevni boravak s pogledom na Buško jezero |
No postavlja se pitanje što će biti za koju godinu kada umru sadašnji stanari, dakle gastarbajteri, a usluge počnu tražiti novi umirovljenici kojima su mirovine nekoliko puta manje od gastarbajterskih. Hoće li biti promašena investicija? Tim više što država uopće ne brine o ovim ustanovama.
- S općinskim vlastima imamo dobre odnose, ali nas još nitko iz državne, federalne i županijske vlasti nije posjetio - kaže Ivanka Ljubas.
- A toliko smo puta slali pozive. Zamislite, županijski ministar socijalne skrbi ima sjedište u Tomislav Gradu, a nikada nije došao. Čak nam ni inspekciju ne šalju. Kao da nas nema. Još nam je žao što nam Republika Hrvatska nikada nije dala ni kune, premda pomažu razne ustanove iz BiH, premda redovito šaljemo zahtjeve i projekte. Ali nam zato pohvalite donatore, posebice fra Đoku i Kap ljubavi, te Miju Matića koji nam je darovao lift vrijedan 50 tisuća eura. Možda i jest dobra atmosfera u staračkim domovima, primijetio je Stipe Radoš, zato što ovamo ne svraćaju ljudi iz vlasti.
