Granice solinske biskupije (313-530) i (530-614)

 Granice solinske biskupije (313—530) i metropolije (530-614).

Godine 313. Crkvi je dana sloboda djelovanja Milanskim

ediktom cara Konstantina. Car Teodozije Veliki (379-395) proglasio je kršćanstvo državnom religijom, a car Justinijan (527-565) ide još dalje i otvara poglavlje cezaropapizma (općenito istočni rimski carevi teže za duhovnom vlašću) koji će imati negativnih odjeka u povijesti Crkve. Salona je postala središte rimske Dalmacije, a ujedno je i središte solinske biskupije (313-530), odnosno kasnije metropolije (530-614). (Godine 325. na I. općem saboru u Niceji ustanovljene su metropolije.) Solinska biskupija, kasnije metropolija, bila je prostrana koliko i rimska Dalmacija. U početku granice su se poklapale. Ona je do 533. u svom sastavu imala područne biskupije kojima su središta bila u Rabu (Arbum), Zadru (Jadera), Sisku (Siscia), Cavtatu (Epidaurus), Vidu kod Metkovića (Narona), Mostaru (Lisičići kod Konjica) i naselju Bistue Nova (prema arheologu Buliću Šuica, a prema ostalima Zenica; čini se da je najtočnije ako je smjestimo u Mošunj kod Travnika): ukupno sedam područnih (sufraganskih) biskupija. God. 533. na II. crkvenom saboru u Saloni odlučeno je da se osnuju još četiri sufra-ganske biskupije koje će imati svoja središta u Makarskoj (Mucur), Ludrumu (u Kninskom polju ili uz rijeku Cetinu), Mostaru (Sarsenterum) i Baloe (između gornje Sane i Vrbasa). Stanovnici koji su se nalazili u ovoj prostranoj salonitanskoj pokrajini bili su Rimljani pomiješani s Ilirima i Keltima.