Grabovica u prastaroj župi Livno (Hlivno)

Stoljetni način pastorizacije katoličkog puka u Bosni i Hercegovini, po principu: od sela do sela, od kuće do kuće, nije se bitnije promijenio ni početkom 19- stoljeća. Osim triju povijesnih samostana, koji su ujedno bili i crkve, ali i župne kuće za svoje matične župe, niti jedna druga od ukupno 32 župe,2 koliko ih je bilo u Bosanskom vikarijatu početkom 19. stoljeća, nije imala nikakav sagrađeni prostor koji bi se mogao nazvati crkv(ic)om ili župnom kućom. Iznimka je donekle bila golema livanjska župa...

Prastara župa Livno (Parodira Livnensis)
Koncem 18. stoljeća, župa Livno najveća je katolička župa u Provinciji Bosni srebrenoj! Protezala se u duljinu od Grahova na zapadu, do Grabovice na istoku, te Rašeljaka na jugu i Glamoča na sjeveru,3 zapremajući površinu od preko 500 km2. Bila je duga 4, i široka 2 dana hoda...

Tako golemi prostor, posve logično, imao je za to vrijeme i veliki broj vjernika, zapravo najveći. Prema popisu biskupa fra Grge Ilijića, godine 1797. u livanjskoj župi je živjelo 6.870 katolika.

TABLICA 1: Broj katolika u župi Livno kroz 18. stoljeće

Sve njih trebalo je adekvatno vjerski poučiti, sakramentima opremiti (vjenčanja, krštenja ili umiranja), a nerijetko i politički, posebice pravno, zaštititi. To su činili franjevci uz pomoć domaćih kapelana, popova-glagoljaša. U oba slučaja, livanjski kraj bio je njihov pravi »rasadnik«.
S obzirom na veličinu prostora, pastorizacija ipak nije bila nimalo laka ni jednostavna. Osobito se to vidjelo u vrijeme kuge. Još je biskup Bogdanović uvidio potrebu da se nešto na tom polju učini pa je tako za vrijeme svoga dvotjednog posjeta godine 1768. »zapovjedio« da se župa razdijeli na dva dijela koja će se lakše pastorizirati. Tako su formalno nastale dvije »livanjske župe« znamenita zemljopisnog naziva: župa Gornje polje (Parochia Campus superior) i župa Donje polje (Parochia Campus inferior). Crta razdjelnica bila je prirodni tok rijeka Bistrice i Plovuće od izvora do ponora. To će ujedno biti i buduća administrativno-pravna granica za stvarnu diobu godine 1802, o čemu ćemo opširnije pisati kasnije.

Pitanje župnog sjedišta i razmještaj župskih stanova U takvoj (ne)podijeljenoj župi, u svakom slučaju prostorno najvećoj, postojao je od davnina — ab antiquum — »drveni kućerak slamom pokriven« u Cukliću (tuguriolum), u kojemu su običavali stanovati župnici, zatim još jedan u Ljubunčiću i treći u Vidošima, no gdje točno, i od kada te je li to bio kapelanski ili župni stan, još je dvojbeno.

Naime, razaranjem crkve na Rapovinama za vrijeme bečkog rata godine 1686. a ujedno i župnog sjedišta za cijeli kraj koji je do tada potpadao pod upravu ramskog samostana, od toga doba brigu će za ovaj kraj preuzeti franjevci fojničkoga samostana, ali i svjetovni svećenici makarske biskupije, a poglavito splitske nadbiskupije. Nestankom crkve, nestalo je i župnog sjedišta. Tako će proći gotovo cijelo stoljeće dok se ono ponovno ne ustali. Pa ipak, za to su vrijeme dušobrižnici — kapelani i župnici — negdje morali stanovati, a također smjestiti crkveno ruho i knjige. Ali gdje točno?

Prebivalište se, čini se, mijenjalo po raznim selima što je i bilo razumljivo s obzirom na političke okolnosti koje su vladale u to vrijeme. Kako bilo, do sada je uvriježeno mišljenje da je župno sjedište te goleme, jedinstvene livanjske župe nakon Rapovina, najprije bilo u Mišima, selu današnje podhumske župe. Podatak spominje makarski biskup Bijanković koji je u svom posljednjem pohodu duvanjskom kraju, na zamolbu splitskog nadbiskupa prihvatio da »vizitira i onaj dio župe koji pripada Splitu«. Mislio je na livanjski kraj. Biskup je uslišio molbu »kolegi« i 21. rujna 1723, posjetio je »župu Mise«. Drugo mjesto koje se spominje kao župno sjedište, već smo rekli, bio je Čuklić. Njega prvi put spominje biskup Dragičević godine 1741. navodeći kako se ovdje nalazi »fratarski stan slamom pokriven«, a to isto potvrđuju četvrt stoljeća kasnije i biskupi Bogdanović (1768.) i Dobretić(1776).

Blagoslivljajući godine 1856. novu (današnju!) vidošku crkvu, župnik fra Lovro Karaula u svojoj propovijedi18 osvrće se na prikaz povijesnih prilika u livanjskom kraju i potvrđuje kako su fratri doista pomišljali »da u Mišima na zemljištu Batinića za stalno kuću naprave« ali »nemogavši od poturica Golinjevskih i Podumski ostat« presele u Grguriće. No, zbog istog razloga ni tamo ne ostaju. Konačno, u Radinčiću, na darovanom zemljištu obitelji Vidošević, »fratri će sebi napraviti kućar«. Tako je tu i danas crkva i župna kuća! Jasno, riječ je o Vidošima... Tako će doskora ovi centri (Vidoši, Ljubunčić i Cuklić) postati i zasebne župe što je ujedno i središnja tema ovog našega rada. Najprije Ljubunčić godine 1802. i stvarno postaje župom, a onda 1828. odnosno 1838, i Čuklić.19 Konačno 1851, od livanjske župe Gornje polje sa sjedištem u Vidošima odvaja se nova župa sa sjedištem na Gorici kraj Livna.

Vidjeli smo da su dušobrižnici u livanjskom kraju od sredine 18. stoljeća trajno stanovali na trima različitim mjestima gdje su bili »skrpljeni trošni kućerci«. Župni stan u Ljubunčiću, kojeg još 1768. izričito spominje biskup Bogdanović — a to znači da je postojao zasigurno i ranije — godine 1797. pogodit će požar te će s njime zauvijek nestati i sve kućno pokućstvo s arhivom i crkvenim predmetima. Iz tog požara spašena je samo matična knjiga krštenih od 1771-1781, (i to djelomično) a u nju su upisivani katolici Donjeg polja. Ta knjiga, ujedno je i najstarija livanjska matična knjiga uopće. Ovaj će stan ubrzo biti obnovljen, i za idućih gotovo pola stoljeća postati glavno župno središte odnosno polazište župnicima i kapelanima za Donje polje.

I u Vidošima je »kućerak starinski oli bolje nekakav kokošinjac« kako to piše Karaula." Kada je točno podignut" nije nam poznato, ali i njega će zadesiti ista sudbina kao i onaj u Ljubunčiću. 29. travnja, godine 1802. poharat će ga požar, načinivši neprocjenjivu i, što je najgore, nenadoknadivu štetu s arhivskim materijalom. Izgorjet će sve dotadanje župne knjige (matice) što su se u toj kapeli nalazile."* Zato danas imamo matične knjige ovog dijela župe tek od te 1802! Možemo samo nagađati koliko je svezaka uopće bilo i koja su sve imena u njima bila zapisana.»Nova« župna kuća bit će podignuta iste godine netom nakon paleži. Treći stan nalazio se u Čukliću. U njemu su odsjeli biskupi Dragičević 1741., 1761, Bogdanović 1768.26 i Dobretić 1776, 1779. Konačno, biskup Ilijić će u svom pohodu livanjskoj župi 1797. spomenuti upravo te tri župne kuće.

Kada je pak riječ o bogomoljama, prije svega grobljanskim kapelicama i(li) crkvama na prostoru goleme livanjske župe, fra Lovro svjedoči da ih je samo na Livanjskom polju bilo preko 60. Sve su one, na žalost, porušene tijekom turske okupacije. Pa ipak, početkom 19. stoljeća na tom golemom prostoru samo je jedna crkvica — u Vidošima. »Tu na ravnici« — piše Karaula — »opletoše od prutja kolibicu za govoriti u istoj svetu misu pučku i svake nedjelje i zapovidne svetkovine. Ova prosta kolibica natkrivena kostrenim sukancem, na primjer čerge, bijaše za sto nemal godina, svetom oltaru, crkvenom ruhu i pastirom, jedina zaklonica od kiše i snijega«.

U tako siromašnoj župi svećenici i puk trudili su se i uzajamno pomagali koliko su god mogli. Vjerski život je bio čist, obavljanje svetih dužnosti od strane svećenika redovito su provjeravani i utvrđivani biskupskim vizitacijama. Od početka do sredine 19. stoljeća samo 4 biskupa obavit će više od 10 vizitacija. Od fra Grge Ilijića 1800. pa do fra Marijana Sunjića 1855. vizitacije su slijedile redom po godinama: 1800, 1806, 1809, 1813, 1816, 1818, 1822, 1825, 1829, 1831, 1833, 1839. i 1853. te 1856..

Stvarna dioba prastare župe livanjske; osnivanje novih kapelanija i njihova pastorizacija

Uvidjevši svu složenost pastirske dužnosti i stvarnih vjerničkih potreba u livanjskoj župi s obzirom na njezinu veličinu, biskup Ilijić povući će potez ali i izazvati sukob unutar Provincije koji će trajati više od pola stoljeća, a neizravno, posljedice će se osjećati i danas. Bio je to dekret o ustanovljenju župa, medu kojima i one u Ljubunčiću.

  Tim činom je konačno de iure učinjena prva dioba na prostoru goleme livanjske župe, koja je defacto bila podijeljena još od 1768.

     Kako bilo, od toga doba postoje i stvarno dvije župe. Jedna (»nova«) u Ljubunčiću i druga (»stara«) u Vidošima od sada prostorno bitno sužene. No, unatoč diobi, još uvijek su te župe bile velike. Ljubunčić je bio centar selima kasnijih župa, tj. Glamoču, Grahovu i Lištanima, a Vidoši, Čukliću, Grabovici, gradu Livnu i Podhumu...
Vidoši, kao sjedište župe Gornjeg polja, nalazili su se zemljopisno nekako na sredini župe, gotovo ravnomjerno udaljeni od svih svojih sela. Ipak, najudaljenija bila su sela na južnoj strani Buškog blata (udaljena nešto više od dva i pol sata hoda od centra), te Prolog na jugozapadu, koji je bio udaljen gotovo 3 sata. S obzirom da je ovaj kraj župe bio nešto naseljeniji od donjeg dijela, i broj dušobrižnika bio je nešto veći, pa su tako ovaj dio župe stalno pastorizirala 3-4 franjevca i 2-3 popa-glagoljaša, uglavnom kao pomoćnici (u nuždi). To je posebno bilo vidljivo u Buškom Blatu. Ondje su djelovali don Juko Mihaljević, don Grgo Ljubasović te nešto kasnije don Juko Dilber i don Ilija Jurčević. Svi oni, uglavnom su bili skromno izobraženi i vjerski poučeni pa se strogo pazilo na njihove obrede. Osim njih, djelovali su još don Jakov Perković, inače rodom iz Vinice, službovao na prostorima današnje Čuklićke župe, i don Luka Marijanović. Najaktivniji pak od svih popova bio je don Jozo Ivković, rodom iz Zagoričana. Susrećemo ga po svim dijelovima župe, od Zagoričana do Srđevića, od Prisoja do Livna, a neko vrijeme pastorizirao je i župu Donje polje. Don Jozo je ujedno ostavio i najviše svojih upisa u našim maticama svjedočeći tako svoju požrtvovnost i rad u gotovo svim dijelovima livanjske krajine.

Kako nije bilo crkava niti kakvih sličnih prostora, mise su uglavnom govorene na otvorenom, a za tu prigodu postojali su i prijenosni oltari (»altare portatile«) oko kojih bi se na nekom određenom mjestu prilikom zapovjednih ili većih svetkovina okupljali vjernici na svetu misu. Tako je bilo stoljećima.

Prijenosni oltar (altare portatile)

U vrijeme posjeta biskupa Miletića godine 1813. ovaj dio župe imao ih je ukupno 11, a uglavnom su se čuvali kod viđenijih katolika. Po selima oltari su bili razmješteni ovako: po 2 su se nalazila u Vidošima, Grabovici, i Čukliću, a po jedan u Podhumu, Golinjevu, Dobrom, Rapovinama te u samom gradu Livnu. Ovaj se čuvao u kući obitelji Tadića koja je bila najuglednija katolička obitelj u cijelom kraju, a ujedno i najstarija gradska obitelj među Hrvatima-katolicima. U muzejskoj zbirci na Gorici, danas se čuva jedan pokretni oltar sa svim potrebnim za misu.
 

Poglavito je naporno bilo pastorizirati vjernike u Grahovu i Glamoču. Stoga se od početka pomišljalo na trajniji dušobrižnički smještaj za ovaj dio župe. Prilike, na žalost, to ne će dopustiti prije sredine stoljeća, tj. godine 1863. odnosno 1864. kada će se na ime samostalnih kapelanija i izdvojiti ova dva mjesta.

Unatoč blizini župnom centru, južni dio župe, a to je prostor poddinarskih sela koji je i zbog blizine državne granice bio znatnije naseljen, a nerijetko i glavna postaja svakodnevnim (obostranim!) migracijama, bio je ujedno i prostor koji se gotovo zasebno pastorizirao. Mnoštvo primjera u maticama potvrđuju nam kako su svećenici revno, ali i mukotrpno (vidjeti ispise iz matica umrlih) stizali u taj dio ljubunske župe, tu provodili određeno vrijeme obavljajući potrebne sakramente, a onda išli dalje, odnosno vraćali se natrag.
     Kada je narastao broj vjernika, i kada centar u Ljubunčiću nije mogao zadovoljiti potrebe naraslog puka, doći će do prve diobe ovoga dijela župe. Sva sela na južnoj strani polja, od Proloških ponora na istoku do Čaprazlija na zapadu i dalje u Grahovu, izdvojila su se godine 1856. u zasebnu kapelaniju Lištane koja će doskora postati i župom (1872), nastavljajući tako svoj samostalan put gotovo do naših dana.

Ljubunčić, kao župno sjedište, bio je i zemljopisno središte. Ne računajući glamočki, a posebice grahovski kraj, sela su uglavnom bila udaljena unutar 2 sata hoda. Najudaljenije selo bilo je Provo (Čaprazlije) na jugozapadu te Suhača na istoku. Do njih se moralo pješačiti puna tri sata. Slično kao i u vidoškom kraju, i ljubunčinski je imao svoja određena mjesta na kojima su se održavale svete mise i čuvali oltari. Ovdje ih je u vrijeme vizitacije biskupa Miletića bilo ukupno 5 (po 2 su se nalazila u Ljubunčiću i Priluci te jedan u Lusniću ili Strupniću, ovisno o potrebi). Ovaj dio župe, za razliku od Gornjeg polja, stalno su pastorizirali franjevci izuzmemo li kratkotrajnu pomoć popa-glagoljaša don Joze Ivkovića na početku stoljeća (1802.-1804.), te don Juke Dilbera vrlo kratko 1814.-1815. godine.

Stanje duša po župama i selima
Pogledajmo sada u tablicama sva livanjska sela te 1813. raspoređena u dvije župe; njihov broj vjernika i broj obitelji, a onda ćemo dalje nastaviti prikazivati materijalnu sliku i stanje crkve do sredine 19. stoljeća.

TABLICA 2: Župa Livno — Vidoši (Parocbia livmnsis Campo Superior — župa livanjska Gornje polje) prema popisu biskupa Miletića godine 1813.

Prije svega jedna mala primjedba na ovu tablicu.
Usporedimo li, naime, izvorni Miletićev popis iz te 1813- godine, s ovom našom tablicom, vidjet ćemo kako u njemu nema tri sela koja inače biskup pribraja župi Roškom Polju, a mi smo ih prikazali pod vidošku župu. Riječ je o buškoblatskim selima Grabovici, Liskovači i Prisoju. Zašto to činimo? Odgovor je vrlo jednostavan pogledamo li ispise iz naših matica. Naime, stanovnici spomenutih sela u vrijeme vizitacije biskupa Miletića, i dalje su neprekidno upisivani u livanjske matice, pa je posve jasan razlog zašto smo ih prikazali kao »livanjske«.

Iz spomenute tablice udara nam u oči naseljenost i brojčano stanje katolika u vidoškoj župi. Još od prvog popisa tamo iz 1743. livanjska župa (upravo taj njezin dio koji pripada Vidošima) stalno se nalazi na prvom mjestu po broju obitelji, ali i katoličkih duša. Gotovo stoljeće kasnije od prvog popisa, stanje je identično. U ukupno 515 obitelji, živjelo je nešto više od 4.000 vjernika što je prosječno 8 članova po obitelji, koliko je uglavnom bilo i kroz cijelo 18. stoljeće.

Slično je bilo i u župi Ljubunčiću. U ukupno 19 naseljenih mjesta, bilo je 337 obitelji u kojima je živjelo 2.869 duša, što je u prosjeku nešto malo više od 8, točnije 8,5 članova po obitelji. Evo i toga prikaza...

TABLICA 3: Župa Livno — Ljubunčić (Parochia livnensis Campo Inferior — župa livanjska Donje polje) prema popisu biskupa Miletića godine 1813.

Osim katoličkog puka koji je bio najbrojniji, živjeli su i muslimanski te pravoslavni stanovnici, posebice u njihovim najzapadnijim dijelovima s pretežitom pravoslavnom većinom u njezinu ljubunskom dijelu, i muslimanskom u blizini samoga grada Livna.
 

Vidoški dio u usporedbi s ljubunskim, bio je naseljen većinom muslimanskim življem, a prema svjedočenju biskupa Miletića, on je živio u sljedećim selima: Prisoju, Golinjevu, Podhumu, Smričanima, na Držanlijama, u Zabrišću, Grborezima, te Biloj i Srđevićima, a osobita koncentracija bila je u samom gradu i oko njega odnosno selima Guberu, Žabljaku i Potočanima te Zastinju i Suhači. Pravoslavni je puk živio u Prisoju, Golinjevu, Srđevićima, na Držanlijama, Smričanima i Guberu.

Razmještaj nekatolika u Ijubunskom dijelu župe izgledao je ovako: muslimani su živjeli u svim selima sjevernog dijela župe, od Kablića do Celebića izuzev sela Ljubunčića, te na južnom dijelu polja, osim u Odžaku, Provu i Čaprazlijama. Osobito brojni bili su u Glamoču gdje je bilo i pravoslavnih vjernika. Za razliku od muslimanskog življa koji je znatnije naseljavao sjeverni dio župe, pravoslavni vjernici su naseljavali sva poddinarska sela od Rujana do Grahova gdje im se brojnost u gotovo identičnom omjeru razdijelila s katoličkim stanovnicima, makar su u apsolutnoj većini živjeli u selima: Radanovcima, Bojmuntama, Bogdašima, Vrbici i Bastasima. Tako je izgledala golema livanjska župa u prvim desetljećima 19. stoljeća.

Obnova starih župnih stanova i početak izgradnje novih
Opće siromaštvo i teški materijalni uvjeti u kojima su živjeli katolici, nisu mimoišli ni njihove duhovne pastire — franjevce. I oni su, zajedno sa svojim pukom, već stoljećima trpili ugnjetavanje i zulum »azijatskog iga« a glavu su sklanjali, osim po privatnim potleušicama svojih župljana, od 18. stoljeća i u sličnim »vlastitim« kućama. Vidjeli smo, nisu to bile kuće nego »proste, bijedne kolibice«, kućerci od pruća, no i takve bile su predmet turskim vlastima da na njih navale namete, kao što se to dogodilo fra Miji Cujiću odmah na početku stoljeća (1802) kada je staru vidosku kuću, postradalu u požaru, te 1802. podigao i obnovio, plativši za to 700 pijastri kazne.

Nakon toga nemilog događaja, fratri su na sve načine nastojali odobrovoljiti lokalne silnike ne bi li isposlovali barem kakvu-takvu mogućnost da bez novih globljenja a za nužnu potrebu mognu popravljati — bolje reći održavati — te svoje bijedne nastambice. Tako se o »kući otaca fojničkoga samostana« u Ljubunčiću brinuo starina fra Mijo Dujić (1773-1846) a potom fra Mijo Zubić (1816-1861) dok su o čuklićkoj odnosno vidoškoj kući brinuli gornjopoljski fratri medu kojima su se najviše isticali fra Pavo Brnić (f 1821) i fra Jozo Vukadin (1796-1854). No pravi uspjeh tek će postignuti fra Lovro Karaula (1800-1875).

Došavši godine 1832. u Vidoše za župnika fra Lovro će energično krenuti u obnovu postojećih slamarica nastojeći pri tom sagraditi i nekakav »čvrsti« objekat za održavanje svetih misa.46 Hrabri, drski starac, kako će kasnije fra Lovru nazvati austrijski konzul u Livnu Dembitzkv, otići će i korak dalje. Uz mito od 100 zlatnih dukata »zulumćarim Livopoljskim«, priskrbit će sebi i drugim livanjskim fratrima lokalno pravo — zlatni ključ — za gradnju i obnovu, a svoj veliki pohod u graditeljstvu okrunit će kupnjom zemljišta na Brini gdje je sada samostan (i groblje), da i tamo uz dvije postojeće kamene kućice izgradi godine 1835. i treću, potpuno novu, doduše na ime »sjenare«, no ona će za idućih dvadesetak godina biti mjesto okupljanja »varošana livanjski« na svetu misu i ostale čine (vjenčanja, krštenja ...).

Istodobno će u Vidošima »drveni kućar« što ga je 1802. podigao fra Mijo Cujić,48 godine 1833. biti zamijenjen novim, kamenom zidan i pokriven.

Osim toga, u iduće dvije godine, od 1834. do 1836. bit će obnovljene župna kuća u Ljubunčiću te ona »ab antiquum rezidencija« u Čukliću u kojoj su toliki odsjedali. Obje će, kao i ona u Vidošima, biti kamenom sazidane i pokrivene. Istodobno osnovana je i nova kapelanija u Čukliću (1828.) te u Grabovici (1831.), koje nastavljaju samostalan put odijeljen od matice u Vidošima. Grabovica će doskora potpasti pod duvanjski dekanat da bi 1847. trajno pripala hercegovačkom vikarijatu, dok su sada u livanjskom kraju tri potpuno stabilne i odvojene župe sa svojim »tverdim, kamenitim kućama župničkim«.

Bit će ovo ujedno i vrijeme novog početka i za livanjski katolički puk na selima; da se ohrabri i izađe iz ševarastih kolibica i počne graditi pristojnije nastambe za svoje življenje.

Materijalna slika Katoličke crkve i stanje duša sredinom 19. stoljeća

Tridesetih godina 19. stoljeća, konačno se može govoriti o pristojnijoj slici Katoličke crkve u livanjskom kraju; također i o kvalitetnijoj, iako ne znatnije lakšoj pastorizaciji katoličkog puka i njegovu kakvu-takvu materijalnom uzdizanju. Pa ipak, donji dio polja sa sjedištem u Ljubunčiću, doduše još uvijek znatno velik i prostoran, i dalje je bez ikakve crkve ili slična prostora osim tradicionalnih sjenara ili kakvih zabitnih šumaraka. Župu pohode i redovito pastoriziraju fratri iz Ljubunčića, koji od 1836. barem imaju pristojniji stan za svoj boravak.

U gornjem dijelu nekadašnje livanjske župe došlo je do znatnijih promjena. (Pra)stara vidoška župa sada je samo njezin maleni dio koji obuhvaća prostor od Golinjeva do Livna i od Zagoričana do Gubera, dok njezin nekadašnji veći dio obuhvaćaju nove župe: čuklićka (od Lipe do Srđevića i Prologa do Zabrišća) i grabovička (obuhvaća cijeli buškoblatski kraj osim dijela današnje podhumske župe).

Novi prijelomni događaji odigrat će se sredinom 19. stoljeća kada se (pri)gradski dio livanjske župe Gornje polje, godine 1849. izdvaja u njezinu ispostavu, da bi dvije godine kasnije postala i potpuno samostalna od matice. Osnovana je kapelanija Livno-grad! Postavljanjem kamenih temelja novoj vidoškoj crkvi godine 1853. te godinu dana kasnije i ovoj samostanskoj na Gorici, započinje potpuno nova (crkvena) povijest za livanjski kraj. Slično je bilo i u Ijubunskom dijelu župe. Nakon pola stoljeća konačno će doći do njezine nove diobe. Godine 1856. južni dio ljubunske župe odijelit će se u zasebnu župu Listane, a udaljeni dijelovi Grahova na zapadu i Glamoča na sjeveru godine 1863., odnosno 1864. u svoje samostalne župe. Time će slika goleme, nekoć jedinstvene livanjske župe, kroz nepuna dva stoljeća zadobiti svoj novi, današnji izgled.

Prije nego konačno prijeđemo na središnju temu ovoga rada, a to su ispisi iz matičnih knjiga spomenutih livanjskih prostora (župa), pogledajmo — u tablicama -statističku sliku njezinih sela, obitelji i vjernika onako kako ih je biskup Sunjić zatekao i opisao godine 1855. Najprije župa Vidoši, a potom Čuklić, Livno i Ljubunčić...

TABLICA 4: Župa Vidoši prema popisu biskupa Šunjića godine 1855.

TABLICA 5: Župa Cuklić prema popisu biskupa Sunjića godine 1855.

Iz spomenutih tablica vidljiv je raspored naselja po župama i broj vjernika po obiteljima. Primjećujemo isto tako i pojavu nekih novih sela i njihovo brojčano stanje. Znak da su neka od njih tek nedavno osnovana i naseljena (Bilo Polje, Glavice, Potok). Osim toga, brojnost pojedinih sela znatno je povećana, pa ako to usporedimo s godinom 1813, vidjet ćemo kako je za 42 godine došlo do znatnijeg porasta. Povećanje je tim veće ako znamo da se 1831. sa svojim selima izdvojila Grabovica, tradicionalno najnaseljeniji dio livanjske župe, te se njezini vjernici ovdje više ne ubrajaju.

Dok je 1813. u cijeloj vidoškoj župi bilo 515 obitelji s 4.132 vjernika, sada, godine 1855. na tom cijelom prostoru (podijeljenom u još dvije župe: Cuklić i Livno) žive 772 obitelji s 5.684 katolička vjernika. Vidimo da je došlo do povećanja obiteljskih zadruga za više od 250 njih, dok se broj katoličkih duša popeo za 1.552 vjernika što je u prosjeku nešto više od 6 članova po zadruzi.

Slično je i u ljubunskom dijelu, pri čemu valja ipak napomenuti da smo podatke uzeli samo do 1855. godine kada je još uvijek postojala jedna župa na prostorima velike ljubunske... Doduše, ovdje nije došlo do tako drastičnog povećanja kao u vidoško-čuklićkom dijelu, ali ipak, prirast broja obitelji i vjernika nije neznatan.

Evo i toga prikaza...

TABLICA 7: Župa Ljubunčić prema popisu biskupa Šunjića godine 1855.

Usporedimo li ovu tablicu iz godine 1855, s tablicom iz 1813, primijetit ćemo da se ljubunski dio župe obiteljski povećao za (ne)znatnih 29 kuća, ali broj katoličkih duša povećan je za više od 900 njih što predstavlja povećanje od oko 23 člana obitelji za svaku godinu, a to opet govori koliko se ovaj čovjek, unatoč teškim (ne)prilikama, hrabro i junački borio i izborio za svoj opstanak bez obzira na uvjete u kojima je živio i djelovao.

I konačno, ono što bi bilo najvažnije za ovaj prikaz, spomenimo samo slučaj sela Prova, najaktivnijeg katoličkog naselja na jugozapadnom rubu polja koje se evo upravo u ovo vrijeme, potpuno utrnulo kada je riječ o katoličkom življu u njemu. Biskup Sunjić ne nalazi ondje više ni jednog katolika!

Prikažimo još na koncu i tablicu ukupnog zbroja Hrvata-katolika koji su u vremenu od 1743- do 1855, živjeli na prostorima goleme livanjske župe s naglaskom da smo u ovom posljednjem popisu izdvojili grabovičku župu koja je u međuvremenu postala dio danas Mostarsko-duvanjske biskupije.

TABLICA 8: Broj vjernika prastare župe Livno od 1743. do 1855.

(*) Izvor: KARTA: Župe Apostolskog vikarijata u Bosni i zap. Hercegovini prema izvješću biskupa fra Rafe Barišića iz 1840. godine /sastavio: dr. fra Andrija NIKIĆ; nacrtao: Nikola BADANKOVIĆ, 1992/.

 teks i foto-www.relax-livno.com