Buško Blato sjedište Delminijske biskupije
 |
Duvanjska (delminijska)biskupija???
Kristijanizacija prostora u dubljem zaleđu Salone i Narone, kamo spada i duvanjski kraj, odvijala se duž glavnih komunikacijskih pravaca koji su ta mjesta povezivali s Panonijom. Na duvanjske, kao i na livanjske i glamočke prostore, kršćanstvo se po svoj prilici proširilo s Buškoga Blata. Unatoč otkriću više ranokršćanskih sakralnih objekata, prvenstveno bazilika, nema dokaza da je na duvanjskim prostorima u antici i u ranome srednjem vijeku postojala biskupija,odnosno da je ondje bilo sjedište dijecezanskoga biskupa. Kontroverzni biskup Malho († 594), kojega se najčešće dovodi u vezu s tobožnjom delminijskom biskupijom, bio je upravitelj papinskih posjeda u Dalmaciji, a ne dijecezanski biskup.
UVOD
Na temelju raspoloživih podataka može se utvrditi da je kristijanizacija duvanjskih prostora intenzivirana tijekom kasne antike. No ne može se precizirati kad je započela i kako se odvijala. Institucionalizacija kršćanstva na duvanjskome području ne može se uvjerljivim argumentima dovesti ni u vezu sa sv. Venancijem, kako se to nerijetko čini (Bulić & Bervaldi 1912–1913: 21; Bulić 1928: 55; 1986: 42, 44, 140; Mandić 1935: 8; 1963: 8, 16; Lučić 1960), i to zbog izraza apud (inter) Dalmatas zabilježenoga u ranosrednjovjekovnim španjolskim kronikama(Farlati 1751: 563–564, 589). Ovaj se izraz bez sumnje odnosi na Delmate, a oni su, kao što je poznato, obitavali na širokim prostorima između Neretve i Krke te mora i velikih kraških polja u zapadnoj Bosni . (Zaninović 1966: 27–92; 1967: 5–101;Čović 1976: 118, sl. 55, 240–267).
Stoga je sv. Venancije život mogao izgubiti bilo gdje među Delmatima. Na temelju rezultata dosadašnjih istraživanja moglo bi se naslutiti da je kristijanizacija najprije zahvatila buškoblatske prostore kroz koje je prolazila i magistralna cesta što je spajala Salonu s Argentariom i Sirmiumom u Panoniji. Čini se da je upravotim komunikacijskim pravcem, odnosno njegovim odvojcima, kršćanstvo postupno napredovalo prema buškoblatskim i duvanjskim te prema livanjskim odnosno glamočkim prostorima. U Buškome Blatu potvrđene su četiri ranokršćanske bazilike: na Barama u Karlovu Hanu kod Prisoja (sl. 1)
na Ma(na)stirinama u Bukovoj Gori gdje se nalazi putna stanica Ad Libros, na Crkvini u Podgradini iznad Kraljičina nasipa u Rešetarici (sl. 2) te na Crkvini u Vinici
Slika1. Ostaci ranokršćanske bazilike sa Bara – Karlov Han kod Prisoja
Slika2. Bazilika s Crkvine u Rešetarici
O uznapredovanome procesu kristijanizacije u Buškome Blatu u doba kasne antike svjedoče
i križolike fibule iz nekropole s Gradine u Koritima kod Ma(na)stirina u Bukovoj Gori (sl. 3)
Upravo se na tome mjestu traži središnje delmatsko naselje buškoblatskoga područja u kojem se
život nije prekidao od željeznoga doba do doseljenja
Slavena . Na duvanjskome području registrirana su tri ranokršćanska objekta:
na Crkvini pod Gradinom u Crvenicama (sl. 4) na Kamenicama u Borčanima pod Libom
te, čini se, na Karauli u Tomislavgradu
Slika 3. Fibule iz nekropole sa Gradine – Korita u Bukovoj Gori
Jedan ranokršćanski sakralni objekt registriran je i na Crkvini u Šuici
Sustavno je istraživana samo bazilika u Crvenicama. No čini se da su rezultati istraživanja toga objekta također nepovratno propali .
Slika 4. Bazilika s Crkvine – Crvenice
Akti salonitanskih crkvenih sabora
U kasnoantičkim i ranosrednjovjekovnim vrelima ne spominje se ni Delminij ni cijeli duvanjski prostor. Ne spominju ih ni Tabula Peutingeriana, ni Kozmografija Anonima Ravenjanina, ni Antoninov Itinerar, kao ni bilo koje drugo vrelo iz kasne antike i ranoga srednjeg vijeka. Ta bi činjenica mogla upućivati na pretpostavku da se nakon barbarskih razaranja ni Delminij ni druga antička naselja na duvanjskome prostoru nisu uspjeli oporaviti, odnosno izdići se na razinu na kojoj su bili tijekom razvijene antike.
Suprotno mišljenjima pojedinih autora (Šišić 1914: 162; Pašalić 1960: 37; Bilogrivić 1998: 33; Bojanovski 1984: 413) Delminij se ne spominje ni u aktima
crkvenih sabora održanih 530. i 533. g. u Saloni. Pojmovi montanorum i delminense, koji se susreću
u aktima drugoga salonitanskog sabora (Farlati 1753: 173; Batthyany 1785: 291; Šišić 1914: 162;
Klaić 1967: 83; Gunjača 1973: 54; Ivanišević 1994: 161) i koji se pokušavaju poistovjetiti s duvanjskim prostorima (Puljić 1995: 107; 1996: 92), pa i s tobožnjom Delminensko-montanorumskom biskupijom (episcopia Delminensis Montanorum; Tomaschek
1880: 10; Zaninović 1996: 200–201; 1998: 12), odnosno Delminijskom biskupijom (Ančić 1990; 2000:
15), odnose se na Dalmatinsku zagoru i središnji dio Poljica. Oni su 533. g., zajedno s još nekim obalnootočnim područjima između Salone i Narone, bili uključeni u Mukursku biskupiju (Ecclesia Muccuritana) utemeljenu u to doba čije se središte u najnovije vrijeme traži u Makarskoj (Tomasović 2004: 46–48; Škegro 2008). Kontroverzije oko navodnog sjedišta dijecezanskoga biskupa na duvanjskim prostorima u antičko doba proizlaze zapravo iz površnoga čitanja kronike splitskoga arhiđakona Tome (1200–1268) kojoj su tijekom 16. st. nadodana i akta salonitanskih koncila (Historia Salonitana Maior). Pojmove montanorum i delminense (delmiense –
Batthyany 1785: 291) zabilježene u tim aktima starija je historiografija redovito povezivala jedan s
drugim (Farlati 1753: 173; Batthyany 1785: 291, 292 (a); Šišić 1914: 162), pa bi se u tom kontekstu oni mogli dovesti u vezu s duvanjskim prostorima, što pojedini autori još uvijek čine(Nikolajević 1986: 139–142; Steindorff 1995: 150–151; Puljić 1996: 92; 1999: 107). Međutim novija izdanja akata drugoga salonitanskog koncila pojam delminense odvajaju od
termina montanorum te ga povezuju s riječju koja slijedi iza njega, tj. s riječju .
Slika 5. Rimski natpis s Grebena (Kruge) u Jesenicama
Tako je inače konfuzan tekst akata drugoga salonitanskog sabora postao jasniji te iz njega proizlazi da biskupovo sjedište
nije bilo na duvanjskome području, nego ondje gdje je obitavala delmatska plemenska zajednica
Onastina. U Poljice je locira terminacijski natpis (sl.5) s Grebena kod Kruga u Jesenicama (CIL 3: 8472;
Wilkes 1976: 265, no. 17, fig. 7, pl. III, 8).1 Zabilješka splitskoga arhiđakona Tome o kapuanskome biskupu Germanu koji je posvetio neku crkvu u mjestu te ga on naziva civitas Delmis
također se neopravdano povezuje s Delminijem, odnosno s duvanjskim prostorima (Mandić 1935: 2; Vanino 1942: 144; Basler 1966: 331; 1972: 65; 1984: 336; 1993: 43; Bagarić 1989: 76; 1998: 29). Još dva dokumenta nedvojbeno potvrđuju da se duvanjski prostori ne mogu dovesti u vezu ni s ovim biskupom. Prvi je natpis kojim je bila obilježena posveta ovoga objekta (Archidiaconus
1894: 39–40), a drugi je itinerar papinskoga izaslanstva (Vasiliev 1950: 177;
1986: 141–142) koje je 519. g. u ime pape Hormisde (514–523) predvodio biskup German k caru Justinu I. (518–527) u Konstantinopol Ughelli 1720: 305) kako bi se okončao tzv. Akacijev crkveni raskol koji je trajao od 484. do 519. g. (Bratož 1993: 527–537). Četiri ulomka posvetnoga
natpisa (sl. 6) pronađena su u prezbiteriju bazilike u Sumpetru – Jesenicama u Poljicima (Bulić
1922: 102–103; ILIug.: 1985; Chevalier 1995a: 260).
U skladu s tim, odnosno u skladu sa svjedočanstvom arhiđakona Tome o posveti crkve u mjestu Delmis (civitas Delmis), biskupovo sjedište treba tražiti u Poljicima, a ne na duvanjskim prostorima. Svi ranokršćanski objekti sa širih duvanjskih prostora naronitanskoga su tipa (ecclesiae ruralis). Nijedan od njih ne može se sa sigurnošću dovesti u vezu sasjedištem dijecezanskog biskupa.
Kontroverzni biskup Malho
Kao temeljni dokaz da je Delminij tobože bio sjedište dijecezanskoga biskupa u kasnoantičko doba navodi se činjenica da se biskup Malho († 594) u korespondenciji pape Grgura I. Velikog (590–604) titulira kao episcopus Dalma (Farlati 1753: 241–242, 244; Mansi 1960: 1057, 1092, 1102, 1119, 1126, 1139, vol. X, 83; Migne 1849: 77, lib. II, epist. XX (584); lib. III, epist. XXII (640); lib. I, epist. XXXVIII (527); lib. II, epist. XLVI (608–609); lib. III, epist. XLVII (658); lib. V, epist. XLVII (726); Bulić 1904: 17–47; 1984: 418–469; MGH, epist. 1–2; CCSL, CXL, I, 36 pag. 43). Na temelju toga Malhova naslova brojni autori, izuzev rijetkih pojedinaca (Migne 1849: col. 492–493, col. 1537; Bulić & Bervaldi 1912–1913: 64, bilj. 94; Cambi 1976: 249–250; Katičić 1998: 112, bilj. 372; Škegro 2000: 102–113; 2000a; 2000b; 2000c; 2002: 15–114), pretvaraju Delminij u sjedište dijecezanskoga biskupa, a kontroverznoga biskupa Malha neopravdano stavljaju na mjesto prvoga, odnosno jednoga od prvih delminijskih (duvanjskih) biskupa (Bakula 1867: 30; Fabianich 1874: 334, n. 1; Jelenić 1925; Draganović 1934: 4, 22; 1939: 386; Benković 1966: 14; Bojanovski 1984: 413; Basler 1982: 146; 1991: 3; Ančić 1990: 27; 2000; Šanjek 1993: 125; 1996: 31, 33, 96; 1997: 218, 220–221; 1998: 90–91; Kolarić 1993: 9; Kolarić 1998: 10; Mirošević et al. 1995: 76; Vidović 1996: 292; Jolić 1998:
92, n. 9, 97, n. 39; 2002: 327–330; Goluža 1998: 308– 309; Petrinec et al. 1999: 29). Daniele Farlati (1690– 1773) naslov je biskupa Malha protumačio kao dalminiensis odnosno delminiensis (episcopus) (Farlati 1753: 231; 1769: 169) te ga na taj način doveo u vezu s rimskim Delminijem. Po uzoru na njega Pijo Bonifacije Gams (1816–1892) protumačio ga je kao pogrešku i pretpostavio da je Malho bio biskup Delminija (Gams 1873: 406). Gamsovo tumačenje prihvatio je Jacques Zeiller (1878–1962) koji je Malha također doveo u vezu s Delminijem, a njegovu dijecezu poistovjetio sa sintagmom Delminensis ecclesia iz akata drugoga splitskog sabora iz 928. g. (Zeiller
1906: 171–172). Iz korespondencije pape Grgura I. Velikog, gdje se nekoliko puta spominje i kontroverzni biskup Malho, nedvojbeno proizlazi da tijekom posljednjih desetljeća 6. st. on nije u Dalmaciji bio dijecezanski biskup nego upravitelj papinskih posjeda
(rector patrimonii Sanctae ecclesiae, rector patrimonii in Dalmatia).4 Papa Grgur I. Veliki reorganizirao je cjelokupnu administraciju papinskih posjeda (Jedin 1995: 607–608), pa je u skladu s tim i biskup Malho postao neposredan papinski službenik. Kao što je vidljivo, nesporazum oko Delminija kao tobožnjega sjedišta dijecezanskoga biskupa proizlazi iz Malhova biskupskoga naslova, na osnovi kojega se on poistovjećuje s dijecezanskim biskupom Delminija. Međutim previđa se činjenica da je u vrijeme kontroverznoga pape Vigilija (537–555) istu službu upravitelja papinskih posjeda u Dalmaciji obavljao njegov đakon Sebastijan . Nakon svrgavanja Malha s toga
položaja 591/592. g. službu je preuzeo podđakon rimske crkve Antonin.
Sjedište upravitelja papinskih posjeda u Dalmaciji nalazilo se negdje u Saloni ili u njenoj okolici. Nije isključeno da su u pitanju bile i Gedatae (Gate u Poljicima)
Slika 6. Ulomci natpisa iz Sumpetra – Jesenice u Poljicima
gdje je za bizantskoga cara Justinijana (527–565) i pape Vigilija bio podignut monumentalni ranokršćanski sakralni objekt – po obliku i arhitektonskoj izvedbi iznimka među ranokršćanskim objektima ondašnjega svijeta (sl. 7) (Jeličić-Radonić 1994: 41–161).
Slika 7. Ranokršćanski objekt iz Gata u Poljicima
Nema nikakva dokaza da je Delminij u to vrijeme igrao bilo kakvu značajniju ulogu, odnosno da je uopće postojao kao urbano naselje. Drugorazredno naselje, kakvo je u to vrijeme po svoj prilici bio i Delminij, nije moglo biti sjedištem dijecezanskih biskupa. To je jasno istaknuto još 342. g. šestim kanonom crkvenoga sabora održanoga u Serdici
Da je bilo drugačije, biskupima takvih mjesta bilo bi otežano obavljanje službe. Naime svi su oni (pa tako i sam papa Grgur I. Veliki) u to vrijeme bili i crkveni i politički prvaci romanskoga pučanstva
spram ostrogotske vlasti (Brandt 1980: 123). Osim toga biskupima ne bi mogla biti osigurana ni
osobna egzistencija. Utemeljenje biskupija u takvim mjestima kosilo se i s kasnoantičkom praksom koja ne samo da nije dopuštala osnivanje biskupija nego je zabranjivala podizanje crkava i kapela ako kleru koji ih je trebao opsluživati nisu bila jasno zajamčena sredstva (Jones 1960: 84–94; Nikolajević 1971: 284–286). Protiv osnivanja biskupskih sjedišta u manjim mjestima Crkva je istupala i kasnije, primjerice pedeset i sedmim kanonom crkvenoga koncila održanoga 364. g. u Laodiceji (Hefele 1907:
1024). Toj se praksi suprotstavljao i papa Lav Veliki (440–461; Leo Magnus, epist. 12, 10, PL 54, 654). U tom je smislu 530. g. bio formuliran i dvanaesti kanon prvoga salonitanskog crkvenog sabora
Dostojanstvo biskupske službe očituje se i u zakonodavstvu bizantskoga cara Justinijana (527–565) koje nije dopuštalo osnivanje novih biskupija u ruralnim, kao ni u manjim urbanim mjestima (Jedin 1995: 418–427). Upravitelji papinskih posjeda u Dalmaciji – bili oni đakoni, biskupi ili podđakoni –imali su kao papini predstavnici visoke ovlasti spram lokalnoga episkopata koje su uključivale i pravo uskrate pričesti i samim (nad)biskupima. To uostalom potvrđuje i slučaj salonitanskoga simonističkog nadbiskupa Maksima (592–599) kojemu je pričest mogao uskratiti
podđakon Antonin
U kontekstu navedenoga jasno je da su upravitelji papinskih posjeda u Dalmaciji, baš kao i njihovo sjedište, ostavili upečatljiv dojam na salonitansku crkvu. Nakon djelomičnoga spašavanja salonitanskoga crkvenog arhiva i njegova prijenosa u Split (Katić 1993: 244–245; Marin 1980: 445) očito su kasniji njegovi prepisivači sjedište upravitelja papinskih posjeda u Dalmaciji smatrali vrlo važnim te ga tretirali kao dijecezansko biskupsko sjedište
Kao takvo je, uz sjedišta biskupā Siscije i Scardone, 928. g. također bilo ponuđeno hrvatskome biskupuGrguru kao zamjena za dokinutu mu Ninsku biskupiju.
Usprkos činjenici da nema uvjerljivih dokaza kojima bi se mogla potkrijepiti teza o Delminiju
kao sjedištu dijecezanskoga biskupa, ne može se a priori isključiti ni mogućnost neke vrste
institucionalizacije kršćanstva i na duvanjskim prostorima – na njima je registrirano više ranokršćanskih sakralnih objekata. No o kakvu bi se vidu intitucionalizacije moglo raditi, ne može se precizirati na osnovi rezultata dosadašnjih istraživanja i raspoložive izvorne građe. Nije isključeno da je u pitanju bila crkvena župa (parochia).
Zaključak Utemeljenju biskupije na duvanjskim prostorima nisu u kasnoantičko doba pogodovale ni političke ni bilo koje druge okolnosti. Kao što je poznato, ubrzo nakon drugoga salonitanskog
sabora uslijedila je Justinijanova rekonkvista Dalmacije, odnosno izgon Ostrogota (534/535. g.). U tim je okolnostima postradala i Salona oko koje su vođene presudne bitke za kontrolu nad Dalmacijom
(Uglešić 1992: 71–72). Pod vodstvom odmetnutoga bizantskog vojskovođe Indulfa
Ostrogoti su 549. g. provalili u Dalmaciju i pritom je iznova poharano područje od Salone do Muccura. Muccur i Laureate bili su razoreni, a njihovo pučanstvo poklano .
Glavna bizantska vojna baza u ratnome pohodu 544. g. protiv Ostrogota bila je Salona koja je od jeseni 550. do konca 551. g. imala funkciju polazišta u konačnome uništenju ostrogotske države (Uglešić 1992: 73, 74–75). Uslijedili su i vjerski sporovi (tzv. Tria capitula) koji suse neposredno odrazili i na stanje u dalmatinskoj crkvi.
Aktivni sudionik tih vjerskih kontroverzija bio je i sam bizantski car Justinijan pod čijim je predsjedanjem 553. g. u Carigradu održan peti crkveni sabor (Острогорски 1983: 96; Brandt 1980: 103). Sporove Tria capitula podržao je među ostalima i
salonitanski nadbiskup Frontinijan (547–554), zbog čega ga je car Justinijan dao protjerati iz Salone u Antinoie u provinciji Tebaida Prima, a potom 562. g. u Ancyru u Galaciji u Maloj Aziji (Ivanišević 1994: 239). Na njegovo je mjesto dao postaviti svoga pristalicu Petra (554–562), a potom nekog Probina (Bulić & Bervaldi 1912–1913: 227–230; Ivanišević 1993: 239–240). Međutim pristalice pravovjerja i nadbiskupa Frontinijana uspjeli su se u Saloni održati do Grgura I. Velikog (Farlati 1753: 194–207; Bulić & Bervaldi 1912–1913: 56–58). Zbog njihovih je pritisaka i sam Probin morao pobjeći u Akvileju.
Tijekom ovih političko-vjerskih sukobljavanja stradavali su i biskupi postojećih biskupija, pa je teško povjerovati da su se osnivale nove biskupije. Neizravnu potvrdu toj pretpostavci pronalazimo u aktima drugoga salonitanskog sabora u kojima je zabilježeno odgađanje razdiobe biskupije bistuenskoga biskupa Andreasa. Osnivanju novih biskupija nisu pogodovale ni druge okolnosti, primjerice haranja kuge na istočnojadranskim prostorima 543, 561, oko 565,
591. te 599–600. g. (Goldstein 1992: 64–67; 1995: 74). Posljednja desetljeća 6. st. obilježili su sukobi
salonitanskih nadbiskupā Natalisa (oko 580–592) i Maksima (592–599) s papom Grgurom I. Velikim.
Širenje crkvene organizacije sprečavale su i avarsko- slavenske provale česte upravo u ovo vrijeme,
a jedna od najtežih bila je ona 597. g. tijekom koje je avarski kagan Bajan uz cestu Servitium – Salona poharao više desetaka naselja i utvrda . U skladu s
rečenim opravdano je zaključiti da ne postoje uvjerljivi argumenti koji bi potvrdili tezu da je Delminij
bio sjedište dijecezanskoga biskupa, odnosno da je Duvanjska biskupija postojala prije splitskoga nadbiskupa Petra (1297–1324; Rupčić 1981: 110) koji jevrlo zaslužan za uspostavu Duvanjske i Makarske biskupije (Kovačić 1999: 116).
Izvor
Ante ŠKEGRO TOBOŽNJA DELMINIJSKA BISKUPIJA Opusc.archaeol. 31, 283–302, 2007 [2008].
