Ante Antić

Franjevac i svećenik Ante Antić (1893-1965) rodio se u Šepurinama kraj Šibenika. Istaknuo se kao ispovjednik i duhovni vođa. Pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju.

  • rodio se 16. travnja 1893. u Prvić-Šepurini na otočiću Prviću kod Šibenika od oca Tome i majke Tade r. Vlahov koji su rodili desetoro djece, a Ante im bijaše šesto dijete po redu;
  • primio je sakrament krštenja 8. svibnja 1893. u župnoj crkvi sv. Jelene. Nadjenuli su mu ime Ante-Marko. Ime Ante dali su u čast sv. Ante Padovanskog jer su se redoitelji zavjetovali da će, ako "Tada rodi zdravo dijete dati ime Ante i poslat će ga da po Božjoj volji postane redovnik-svećenik u Redu sv. Ante". Drugo ime Marko dodali su na spomen prvome djetetu koje je umrlo u prvoj godini rođenja;
  • osnovno školovanje pohađao je u Zatonu od 1899. do 1905. Pred kraj osnovnog školovanja Antin otac Toma napomenuo je ženi Tadi da ne zaboravi zavjet kojeg su učinili prije Antina rođenja;
  • primljen je u sjemenište u Snju 5. kolovoza 1905. godine;
  • ušao je u novicijat na blagdan Rana sv. Franje 17. rujna 1911. godine na otočiću Visovcu. Oblači redovnički habit i uzima krsno ime fra Ante koje mu je učitelj novaka pokušavao tri puta izmijeniti;
  • položio je prve jednostavne zavjete 17. rujna 1912. na Visovcu u ruke provincijala Karla Eterovića;
  • studirao je filozofiju od 1912.  do 1914. u Franjevačkom učilištu u Zaostrogu;
  • studirao je teologiju od 1914. do 1918. na Franjevačkoj visokoj bogolosviji u Makarskoj;
  • zaređen je za svećenika 29. srpnja 1917. godine u crkvi sv. Lovre u Šibeniku (po rukopoloženju šibenskog biskupa Luke Pappafava);
  • slavio je mladu misu u Zatonu na blagdan Gospe Snježne 5. kolovoza 1917. godine;
  • imenovan je za podmagistra 1917. godine (magistar je bio fra Petar Grabić);
  • postao je učitelj novaka 1919. godine dekretom Uprave provincije;
  • postao je magistar klerika 1925. i vršio tu službu do 1956. godine (u Makarskoj od 1925. do 1946. i u Zagrebu od 1946. do 1956. godine). Kroz to razdoblje svoje slobodno vrijeme posvećivao je molitvi i sakramentu pokore, pisao duhovna pisma, nagovore, vršio duhovne vježbe svećenicima, redovnicama, učiteljicama, profesorima, obiteljima;
  • ispovjedao se svakog dana pred bilo kojim svećenikom. Zadnji put se ispovjedio javno pred Provincijalom i pred svom samostanskom braćom u Zagrebu;
  • umro je na glasu svetosti 4. ožujka 1965. godine u 12.40 sati u samostanu Majke Božje Lurdske u Zagrebu;
  • sprovodne obrede vodio je 8. ožujka 1965. godine u Zagrebu na Mirogoju zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić;
  • tijelo fra Ante Antića preneseno je s Mirogoja u kriptu Majke Božje Lurdske 15. prosinca 1970. godine;
  • u subotu 17. studenoga 1984. godine u prostorijama nadbiskupskog dvora u Zagrebu pod predsjedanjem kardinala Franje Kuharića, zagrebačkog nadbiskupa, otvoren je postupak za beatifikaciju sluge Božjega oca fra Ante Antića;
  • spisi procesa za postupak beatifikaciju obuhvaćaju 13.890 stranica;
  • u Zagrebu 8. svibnja 1995. godine završena kauza za beatifikaciju;
  • u Rimu 31. svibnja 1995. godine otvorena kauza za beatifikaciju;
  • u Zagrebu 16. listopada 1998. godine otvoren proces o čudesnom ozdravljenju;
  • u Zagrebu završen proces o čudesnom ozdravljenju 2000. godine i iste godine predan u Rim.

Već kao sjemeništarac, a potom kao klerik i svećenik, fra Ante se isticao izvanredno kreposnim životom, osobito čistoćom i dobrotom srca, poniznošću, jednostavnošću, ljubavlju prema Kristu i Bl. Djevici Mariji, vjernošću Crkvi, svome franjevačkom redu i provinciji. Istodobnom, uronjen u Boga, bio je bliz ljudima i njihovim potrebama i problemima. Zbog svega toga već za njegova života nastao je glas o njegovoj svetosti. Taj glas nastavio se širiti i poslije smrti. Mnogi se preporučuju njegovu zagovoru kod Boga ili mu zahvaljuju za primljene milosti. To je bio dostatan razlog da se godine 1984. pokrene postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Tim je činom o. Antić dobio naslov sluga Božji.