Dr. Zvonko Capko - Grof : POVIJEST

Dr. Zvonko Capko - Grof : POVIJEST

DOLAZAK U NOVU DOMOVINU

     U predvecerje jednog sunčanog ljetnog dana godine Gospodnje 626. nakon Krista, uz vatru zapaljenu na livadi kraj svojeg stolnog grada Krakova, uz medovinu i pečenje zabavljalo se veselo društvo. Vec otprve se vidi da se medu njima ističe nekolicina koju svi odreda štovahu vecma neg druge. To bijahu braća Klukas, Lobel, Kosenc, Muhlo i Hrvat te njihove sestre Tuga i Buga. Tek što Klukas zapocne pricati dogadaje sa nedavnog susreta koji je imao s kraljem Samom, zadihan dotrci jedan mladac i povika: "Ljudi, stiže neka kićena povorka". I uistinu, ne prode mnogo vremena, a vec se pred njima pojavi konjanik cudno odjeven i najavi skorašnji dolazak svoga gospodara. Taj, pak, bijaše Prokopije, izaslanik samog cara bizantskog, Iraklija.

     Nedugo potom, domacini pogostiše tek pristigle goste, a ovi ne gubeci casa izrekoše što ih je dovelo u ove, daleke sjeverne krajeve. Prokopije kaza da ga je car poslao Hrvatima, jer se o hrabrosti i snazi vojske hrvatske, glas procuo i do Carigrada. Potom iskaže i stanje u zapadnim krajevima Carstva, posebice Noriku, Dalmaciji i Panoniji, u kojima se Avari upravo iživljavaju i svakakve zlocine cine, pa su se cak i odredena slavonska plemena protiv njih pobunila. Medutim, ta buna nema nikakve nade u uspjeh ukoliko ne pomognu cete vrhunskih ratnika kakvima Iraklije smatra Hrvate. Ovaj se poziv domacinima ucini interesantnim, posebice nakon što ga Prokopije dodatno potkrijepi škrinjom punom zlata koju car namijeniše onima koji mu pomognu u borbi protiv Avarskog kana i njegovih hordi.
     Potom se Prokopije sa svojom pratnjom povuce u za njih pripremljene odaje, a Hrvati stadoše vijecati. Promotrivši sve što im je receno, a bogme i ono što vec od ranije znadoše, donesoše odluku. Kroz nekoliko dana ima se krenuti na jug, u zemlju bizantsku. Odmah zorom o toj odluci obavijeste Prokopija koji pohita tu vijest odnijeti caru. Treceg dana u zoru podiže se mnoštvo naroda iz cijelog krakovskog kraja, cijele Bijele Hrvatske, najsjevernijeg dijela Samove države, a u kojoj upravo Hrvati bijahu najmocniji dio.

     Nakon napornog višetjednog puta prema jugu prostranog Samovog kraljevstva, dodoše i do rijeke Save, potom skrenuše na istok i pregazivši Sutlu udoše u Panoniju. Tu zapocne ono za što ih je Iraklije pozvao i bogato nagradio.

 
Bojevi s Avarima!

     Hrvati bijahu ne samo hrabri, nego i inteligentni ratnici, te se ne upuštaše u boj s Avarima na otvorenom polju, vec ih iznenadiše u usjecima, kotlinama i drugim skucenim prostorima gdje se avarska konjica nije mogla razmahati. Pomocne avarske cete, pješacke ponajviše, bijahu sastavljene od Slavena. Oni, pak, nedovoljno vicni oružju, a posebice ne želec se tuci za avarskog gospodara, cesto bježahu s bojišta, a nerijetko se pridružaše hrvatskim cetama. Tako stigoše godine Gospodnje 627. nakon Krista i pred Sisciju. Uskoro se Hrvatima pridruže i mnogi Slaveni siti avarskog jarma. Sva ta sila je lako skršila otpor panonske metropole, od tada zvane Sisak. Pocetkom tridesetih godina sedmog stoljeca Hrvati krenuše na jug, u Dalmaciju. Ona, pak, bijaše teško prohodna, a do njezine je obale vodio samo jedan pravi put - stara rimska cesta dolinom prekrasne rijeke, koju domoroci smatrahu najljepšom, jedinom, te joj davno dadoše ime Una. Mnoštvo hrvatskog puka i ponešto pridruženih im Slavena, mjesecima se probijalo tim putem. Nakon jednog od mnogih bojeva stigoše do grada od kojeg se racvahu putevi po cijeloj Dalmaciji. Bio je to Tenenum, kojeg su Slaveni nazivali Tnina. Pokorivši grad na uzvisini iznad rijeke Krke, Hrvati mu dadoše ime koje on zadrža i u stoljecima potom - Knin.
     Kako u Panoniji, tako i u Dalmaciji, dolazak Hrvata potaknuo je domoroce na pobunu protiv avarske vlasti. No, tu domoroci bijahu ponešto šarolikijeg sastava od onih u Panoniji. Tako Hrvati ratujuci po Dalmaciji, osim Avara i Slavena, upoznaše i Romane iz unutrašnjosti Dalmacije, koje kasnije nazvaše Morovlasima; potom, Romane iz primorskih gradova, kojima dadoše ime Vlasi; u brdovitom zaledu dalmatinskog primorja te na krajnjem jugoistoku svojeg dosega, u planinama istocno od Skadra, naidoše na ostatke ilirskih plemena. Kada nakon mnogih godina ratovanja slomiše avarsku moc južno od Save, u Dalmaciji, a pocetkom 640. g. nakon Krista, razmiliše se hrvatska plemena po svojoj novoj domovini. Tako se u krajevima od rijeke Arse, kojoj dadoše ime Raša, pa do rijeke Zrmanje, a posebice u plodnim lickim poljima, naselilo hrvatsko pleme koje je vodila Buga, a koje se zvalo Bužani. Od gradova i krajeva koje naseliše isticu se posebice Tarsatica, koju kasnije nazvaše Crsat (ili Trsat) i Senia, kojoj u vremenima koja slijede dadoše ime Senj.
   
     Drugo se pleme, ono koje je vodio Hrvat, naselilo nešto južnije, od rijeke Zrmanje do rijeke Cetine te do Duvanjskog polja na sjeveroistoku. U ovom je podrucju nastala klica buduce hrvatske države. Upravo je ova oblast nazvana Hrvatska, njezini žitelji Hrvati, a to ime se održalo i do danas. Ne samo da se održalo, nego se njegovo znacenje proširilo i na ostala podrucja u kojima su i stoljecima potom obitavali potomci onih plemena koja su se zajedno doselila iz svoje pradomovine, Bijele Hrvatske.
Upravo podrucja na koja su se naselila ova dva plemena, tj. od Raše do Cetine, nazvano je Bijela Hrvatska.

     Ostala plemena naselila su podrucje južno od rijeke Cetine, pa do rijeke Bojane. To se podrucje nazvalo Crvena Hrvatska, a sacinjavalo ga je nekoliko pokrajina: Neretva (ili Paganija), Hum (ili Zahumlje), Travunija i Duklja.
 

KONACNO, LIBURNIA

     Skršivši avarsku moc u Dalmatii, hrvatska se plemena razmiliše po njoj. U zapadne se krajeve nove domovine uputiše Bužani, pripadnici plemena koje je vodila Buga. Prvi kraj na koji naidoše uistinu im se dopao. Bijahu to ravna polja omedena s juga i zapada Velebitom, sa sjevera Gvozdom (Kapelom), a s istoka Plješevicom i Dinarom. Posebice napuciše Krbavsko, Licko i Gatacko polje. Ona plemena Bužana koja se u njih naseliše time stvoriše i župe koje upravo takve nazive i ponesoše u stoljeca potom. U mnoga stoljeca ove Bužane, naseljene u ovim plodnim poljima, nazivaše Guduscani (Gatacani - po Gackoj, rijeci i župi u tom kraju).U tom kraju našlo se i pokoje avarsko pleme, a na celu im bijaše bajan. No, buduci je zemlje bilo dosta, blago je imalo hrane u izobilju, a da Avari ne bijahu u vecem broju, Bužani ih nisu dirali.
   
Dolazak Bužana na more

     Nije prošlo dugo, a poneki Bužani poželješe vidjeti što se nalazi iza najznatnije gore koja omeduje njihov kraj. Tako se spustiše niz Vratnik i naidoše u Seniu. Dio ih ostade u tomu gradu, kojeg Slaveni med sobom nazivaše - Senj, a dio ih poželi nastaviti put prema zapadu. Stoga na senjskom trgu prodadoše dio kože, mesa i žita što ga donesoše iz Like te platiše Senjanima, Slavenima koji u tomu gradu živješe, da ih odvezu u željenom pravcu. Nakon nekoliko sati plovidbe stigoše na ušce jedne male rijeke, na cijoj se obali nalazio grad. Senjani im rekoše da je to stara Tarsatica, koju oni zovu Trsat. Tu se Hrvati, Bužani, iskrcaše i udoše u grad. Simpatican grad na desnoj obali rijeke odprve im se svidi. U njem naidoše na Slavene, ali i na ponešto Romana, koji tu još od ranije živješe. Kako za Senj, tako ni za Trsat ne moraše ratovati, buduci tu avarskih hordi nije bilo ni ranije, Romani ostadoše u malom broju, a Slaveni ionako priznavahu hrvatsku vojnu snagu i moc.
     Buduci im se Trsat svidio, odluce u tom kraju i ostati. Svoju stoku napasahu na padinama zapadno od grada, a nedugo potom i na obližnjem nešto sjevernijem polju. Svoje vasi (sela, naselja) izgradiše kako na tomu polju (danas Grobnicko polje), tako i na mnogim mjestima u blizini, posebice u plodnom Vinodolu, a ponešto i po brdašcima u blizini Trsata. Dio Hrvata Bužana je, u godinama koje slijediše, kako iz Trsata, tako i iz Senja, na brodovima doplovio i na otoke, posebice na Veklu (danas Krk). U manjoj mjeri naseliše se i na Absarus (Osor, tj. otoke Cres i Lošinj), Arbu (Rab) i Kissu (Pag). Naime, na potonjima veliku ulogu još nekoliko stoljeca zadrža Bizant, pa preostali Romani nadoše tu svoje utocište. Osim starosjedilaca, doseliše se i mnogi Romani sa susjednog kopna, posebice iz Tarsatice i Senie, ali i iz Iadere (Zadra), None (Nina) i Albone (Labina) u kojima sad stolovahu Hrvati i Slaveni.

Obicaji i život Hrvata Bužana

     Naviknuti na obicaje još iz stare domovine, Hrvati nastaviše i s uzgojem pcela, a posebice stoga jer im ljubav prema medovini bijaše velika strast. No ubrzo, vec pocetkom druge polovice sedmog stoljeca, Hrvati se privikoše vinu, te ubrzo stadoše i lozu uzgajati. U kraju kojeg najzapadniji Hrvati naseliše, a koji se zvaše Liburnia, dogodilo se u godinama, a bogme i desetljecima koja slijediše, ono što se dogodilo i drugdje u novoj domovini. Hrvati ostadoše Hrvati samo imenom i ponekim obicajem, dok jezik preuzeše od puka koji ih brojem znatno nadmašuje - Slavena. Tako, vec od konca stoljeca sedmog, prica govori o Hrvatima, ali to bijahu neki novi Hrvati. Vec drugu generaciju po doseljenju krasilo je to da se izmješahu s ostalima koji živješe na teritoriju kojim Hrvati vladaše, a poglavito sa Slavenima. Umnogome manje izmješaše se s Avarima, Romanima (koje nazivaše Vlasima) i Ilirima. U kraju koji naseliše Bužani, uglavnom se izmješaše sa Slavenima, a u Liburnii još i Romanima, te u zaledu i s Avarima.

        Kako se Hrvati naseliše po cijeloj zapadnoj Dalmatii, tako se javila i potreba da ih se pod jednom lokalnom vlasti i okupi. Hrvati se, naime po svršetku rata s Avarima, opet vratiše svom starom životu. Živješe u drvenim nastambama, tihi, marljivi. Baviše se ratarstvom i stocarstvom. Po cudi ponekad bijahu divlji i okrutni, gostoljubivi (ponekad i previše), vodiše cist bracni život, cijeneci ženu, ali ne dajuci joj prava, a nevjestu stjecaše kupnjom ili otmicom. Živješe slobodno, ne trpeci vladanje i ikakvu vlast, bez organiziranih država. Osnova svega bijaše rod - obitelj (slicno današnjim zadrugama, ali na rodbinskim osnovama). Blago (stoka) vrijedilo im više od zemlje i cesto se zbog njeg tukoše. Ne poznahu velike bogataše, ali niti sirotinju. Neradnike i lijencine izbacivaše iz roda (zvali su ih - hudi). Ne poznavahu staleških razloga, svi bijahu jednaki - dakle živješe u demokraciji. Kod prekobrojno umnoženih rodova jedan se dio odvojio i podigao novi dom u blizini starog. Više takvih domova tvorilo je vasi (sela), s kucama uvijek unutar svoje zemlje. Više sela cinilo je bratstvo, a na celu je bio izabrani celnik. Bratstvo je imalo zajednicko prezime, zajednicko groblje, zajednicki žrtvenik i šume. Šteta, uvreda ili sramota jednom clanu bratstva smatrala se kao da je cijelom bratstvu nanešena. Za ubojstvo poznavahu samo jednu kaznu - krvnu osvetu. Više srodnih bratstava cinilo je pleme. Teritorij na kojemu živjaše pleme zvalo se župa (a zvala se po rijeci ili po mjestu), a na celu bijaše župan (vrhovni sudac i vojskovoda) iz bratstva koje se isticalo hrabrošcu, drevnošcu ili brojnošcu. Tako županstvo u pojedinim bratstvima postade nasljedno što predstavljaše zametke buduceg hrvatskog plemstva. U sredini župa bijaše grad (uglavnom u barama ili na humku) zašticen umjetnim utvrdama rovova, nasipa, plotova i brvana. U nj se sklanjalo pleme u danima pogibelji od rata. U gradu bijaše trg na kojem se trgovalo. U njemu se sastajahu plemenska vijeca, sastavljena od glavara cijelog plemena. Vremenom je više župa (krvnih plemena) cinilo i veca plemena na celu s knezom i savjetom odlicnika.
     Tako se i u svim župama koje Bužani osnovaše izaberoše župani. Kad se skupiše župani iz svih župa u kojima Bužani obitavahu, biraše svog kneza, odnosno, kako ga Bužani, po ugledu na Avare nazivahu - bana. Tako ban vlada cijelim tim krajem onako kako mu to prilike dopuštahu, no i to ne bijaše zavijeka, buduci se uskoro nadvila opasnost i nad Bužane.
 

ŠIRENJE DALMATINSKE HRVATSKE 

     Ljeta Gospodnjega 641. nakon Krista prigode u zemlji hrvatskoj bijahu se taman slegle, kad knez Porga, netom preuzevši kneževsku vlast od svojeg prethodnika kneza Hrvata (koji je svoje pleme i doveo u novu domovinu) primi pobožnog opata Martina kojeg u Hrvatsku posla biskup rimski, papa Ivan IV. Buduci da papa bijaše rodom iz Salone, bolno ga se dojmiše patnje njegovih sunarodnjaka koji se u to vrijeme po otocima dalmatinskima, posebice Bracu (Bracia), Hvaru (Pharos) i Korculi (Curzula), skloniše. I sam se opat zacudi prijamu ugodnomu kojim ga knez hrvatski pocasti, te mu stoga i hrabrije rece zbog cega se zaputio u Hrvatsku. Papa mu, naime, dade svu silu zlatnika da iskupi što više zarobljenih Romana, a bogme i da pokupi svete moci svetaca koje bijahu pohranjene u dalmatinskim crkvama, a koje Hrvati zaplijeniše. Porga mu dopusti da pokupi moci iz razorenih crkava, a potom preuzme i zlatnike za slobodu nekoliko stotina Romana koje je hrvatska vojska zarobila u bitkama koje se vodiše posljednjih godina. Opat Martin ne smetnu s uma niti mogucnost da Hrvate obrati na kršcanstvo i odvrati ih od poganskih bogova. Klica kršcanstva med Hrvatima time je posijana, ali trebalo je proci još nekoliko desetljeca da se desi pogodan trenutak da Hrvati prime Boga jedinoga (i Sina njegovoga) mjesto onih bogova koje stoljecima štovaše.

 
HRVATI POKORIŠE BUŽANE

   
     Po odlasku opata Martina, koji svete moci papi Ivanu IV predade, a ovaj ih pohrani u lateranskoj crkvi svetog Ivana, knez Porga zaželi svoju vlast proširiti i na ostale krajeve koje u to doba naseljevahu Hrvati. Imajuc snažnu vojsku, kako pješake tako i konjicu, a uz to i podosta blaga, kako živog tako i onog u zlatu, Porga se odluci udariti na susjede svoje zapadne, Hrvate - Bužane. I tako on povede svoju vojsku iz svog stolnog grada Bihaca put juga, starom rimskom cestom prema Kninu. Stigavši na pola puta, vojska Porgina pregazi Plješevicu i udari na najbližu župu bužansku - Krbavu. Upravo u toj župi, nasred polja krbavskoga nalazio se grad tvrdi pod imenom Udbina (Corbavia). U njem tada stolovaše ban bužanski, poglavica plemena Bužana koji bijaše biran po smrti Buginoj. Ban prikupi vojsku i krene u obranu, suprostavivši se mocnijem protivniku, knezu Porgi. Izgleda, kao da vrlo brzo, kako Bužani, a posebice Porgini Hrvati, zaboraviše da pred petnaestak godina skupa iz stare domovine u novu krenuše, te da braca po krvi bijahu. No, pohlepa, interesi razni, zaceci miješanja s Vlasima - Romanima i Slavenima (što netom zapoceše Porgini Hrvati) te Avarima i Slavenima (u cem ih slijediše Bužani) i koješta drugoga, bijahu povodom zacetku tih strašnih sukoba. Strašnih stoga jer to bijahu prvi sukobi, prvi ratovi koje Hrvati med sobom zapoceše u novoj domovini.

     Prvi Porgin nalet Bužani odbiše, na polju krbavskomu osta sva sila leševa, a Porga se s ostatkom svoje vojske vrati u Bihac. Slicni se upadi Porgini nastaviše i u godinama što slijediše, no kako je vrijeme prolazilo, tako je sve više bilo primjetno da Hrvati od Bužana bijahu brojniji i bogatiji. Bez obzira na to, ne uspje im ni tad u potpunosti pogaziti Bužane, vec nakon godina ratovanja proradi glas razuma. Sastadoše se knez i župani hrvatski s banom i županima bužanskim i utanaciše dogovor. Bužani pristaše prihvatiti kneza hrvatskoga za svojeg vrhovnog vladara, a ban bužanski posta prvi do njega, kako u kraju bužanskomu, tako i u cijeloj kneževini, koja od tog doba posta jedinstvena od Raše do Cetine, te od Jadrana do Vrbasa i Bosne. Tako nastade cast banska, koja bijaše nasljedna i veoma poštovana. Tako nasta država od tada znana kao Dalmatinska Hrvatska, a ne više samo Bijela Hrvatska.

   
HRVATI U PANONIJI I BOSNI

   
     Ta država vec bijaše podosta napucena, kako Hrvatima, tako i Slavenima, pa dio puka hrvatskoga (posebice bijaše znatan broj Bužana koji bijahu razocarani novim stanjem) napusti svoje domove i uputi se na sjever, u panonske krajeve. Tamo napuciše posebice kraj izmedu Kupe i Save te zemlju u blizini grada Siska, a u nešto manjem se broju uputiše i u istocnije krajeve Panonie - prema starom Sirmiumu. U Panonii zatekoše ponešto Hrvata što tu ostadoše nakon pobjede nad Avarima, ali u broju ih daleko nadmašiše Slaveni. I Avara bijaše ostalo u velikom broju, ali više ne predstavljaše opasnu silu. No, bilo je godina kada su Avari provaljivali sa sjevera, preko Drave i tada je bilo muke, smrti i ocaja, jer ovi divljaci bijahu izuzetno krvolocni i osvete željni za poraze koje pretrpješe od Hrvata u prošlim godinama. Stoga je Hrvatima koji napuciše Panoniu bilo vrlo teško organizirati ozbiljniju vlast, a po uzoru na svoju južniju bracu. Takvo stanje ostade još puno stoljece potom.
     Neka plemena koja ne nadoše svoje mjesto u Dalmatinskoj Hrvatskoj uputiše se i na sjeveroistok. Tamo naidoše na plodna polja uz rijeku Bosnu, te naseliše krajeve uz gradove Desnik i Kotorac (Katera). Onaj prvi sagradiše blizu današnje Zenice, a drugi uz ruševine rimske Aquae S. (današnja Ilidža).Osim u tom kraju proširiše se i u druge dijelove tog gorskog kraja, u kojem obitavahu mnogobrojni Slaveni, pa i potomci Ilira. U stoljecu koje je slijedilo ti se narodi izmiješaše. Kako i u drugim zemljama koje Hrvati osvojiše, tako i u ovoj, ista prica. Hrvati, pošto bijahu brojem inferiorni, preuzeše jezik od Slavena, a dadoše mu ime, i time stvoriše zametke hrvatske zemlje Bosne. Od toga doba, pa sve do dolaska Turaka, punih osam stoljeca potom, u tom kraju živješe jedan dio naroda hrvatskog, po mnogo cemu osobit.